Davanje Bogu potpunog nadzora | World Challenge

Davanje Bogu potpunog nadzora

David WilkersonSeptember 26, 2005

Većina čitatelja zna da je Vrhovni sud u Sjedinjenim Američkim Državama presudio da Deset zapovijedi ne smije biti izloženo nigdje na sudu. Taj značajan događaj iscrpno je bio pokriven medijima. Ali što znači presuditi?

Sud je gdje se provode zakoni. A Deset zapovijedi predstavljaju Božji moralni zakon koji se nikada ne mijenja. On stoji čvrsto kao i zakon gravitacije. Ako prkosite tome zakonu, to je kao da ste zakoračili s vrlo visoke zgrade. Možete reći da se taj zakon vas ne tiče, ali posljedice ćete sigurno morati platiti.

Jednostavno rečeno, Deset zapovijedi vječni su zakoni osmišljeni od Boga kako bi sačuvali društvo da se samo ne uništi. Međutim, zaprepašćuje činjenica da upravo sada mnoge tvrtke s mramornih ili betonskih zidova sudova skidaju tih Deset zapovijedi, kao i Božje ime, gdje su god ugravirani.

To je slika koja govori o stanju našega društva. Ti su nepromjenljivi zakoni izvorno bili ugravirani u kamen samim prstom Božjim. A sada se skidaju s kamena zakonom čovječjim.

Čujem neke kršćane kako govore: "Kakve to ima veze? Mi nismo pod zakonom. Zašto bi to bilo važno?" Stegne mi se srce kad to čujem. Ne, mi nismo pod hebrejskim zakonom, što znači pod 613 dodatnih zapovjedi koje su dodali židovski rabini. Ali je svaki kršćanin pod vlašću Božjega moralnog zakona koji je ukratko iznijet u Deset zapovijedi. Ni jedan vjernik ne može opravdavati preljub, krađu, ubojstvo.

Pitam se što prolazi kroz um Božji dok one tvrtke skidaju zakone pred našim očima. Neki vjernici tvrde: "Ne treba izlagati Deset zapovjedi. Sve što nam je stvarno neophodno jest da ih imamo zapisane u našim srcima." To nije ono što govori Riječ Božja. Pogledajte koju je vidljivu nazočnost Bog naumio za Deset zapovijedi kad su bile iznesene Njegovom narodu:

"Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce... Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim... Govori... o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ" (Pnz 6,6.8-9.7).

Strahovita je činjenica da su bezbožne snage u našem društvu odbacile Boga. Svako Njegovo spominjanje sada je uklonjeno iz naših škola, sudova, javnih institucija. A te iste snage neće stati!

Vjerujem da to ludilo neće ostati neodgovoreno unedogled. Uvjeren sam da će Bog brzo reagirati. Uzmite primjerice što se nedavno dogodilo u Europi. Prošle godine Europska je zajednica pokušala nametnuti Ustav koji vidljivo odbacuje Boga te definira Europu kao sekularnu. Ta je odluka propala, ali oni koji je nameću, sigurno će se vratiti i neće odustati dok se čitava Europa ne odrekne imena Božjega. Njihove su namjere jasne i zapravo glase: "Neka Bog ima svoje nebo. Nama dajte zemlju. Maknite religiju ispred naših očiju."

Činjenica je da ako i ne želite Boga u svojoj sredini, On ipak ne odlazi. Pogledajte što se dogodilo u Europi otkad je Ustav predstavljen. Njemačka i Francuska suočavaju se s masivnom nezaposlenošću. Troškovi života vinuli su se uvis. Vladajuća su tijela paralizirana i neopisiva je pomutnja svuda unaokolo. Ali to su samo počeci još većega straha i kaosa koji dolaze na svaki narod koji otvoreno odbacuje Boga.

Sada isti antibožji duh koji je na djelu u Europi djeluje i u našoj zemlji, a to bi nas trebalo ojaditi. Biblija pruža upozorenje za upozorenjem u vezi toga. Zašto je Bog osudio Noinu generaciju šaljući potop? Zašto uništenje Sodome i Gomore? Sve se to dogodilo zbog bezakonja. Biblija govori da je u tim društvima svatko bio zakon sam sebi, a pobožni su radi toga patili. Lot koji je živio u Sodomi svakodnevno se mučio zbog bezakonja svoga društva (prema 2 Pt 2,8).

Završavanjem knjige Postanka, Bog odabire mali, beznačajan narod da postane nacija koja će učiti. On je htio podići narod koji će neznabožačkom svijetu biti živi primjer Njegove dobrote. A da bi se donijelo takvo svjedočanstvo, Bog je svoj narod odveo na mjesta koja su bila izvan njegove kontrole. Izolirao je Izraela u pustinji gdje je On sam trebao biti njihov jedini izvor života i brinuti se za svaku njihovu potrebu.

Izrael nije imao nadzora nad svojim preživljavanjem na onom pustom mjestu. Nije mogao nadzirati dobavu hrane ni vode. Nije mogao nadzirati svoj pravac kretanja, s obzirom da nije imao kompas ni karte. Kako bi jeli i pili? Kojim bi pravcem išli? I gdje bi završili?

Sve je to za njih činio Bog. On ih je svakoga dana vodio čudnovatim oblakom, oblakom koji je noću sjao i tjerao mrak pred njima. On ih je hranio anđeoskom hranom s neba i brinuo im se za vodu iz Stijene. Da, svaka pojedina potreba bila je osigurana od Gospodina i nikakav ih neprijatelj nije mogao poraziti.

"S neba ti se oglasio svojim glasom da te pouči" (Pnz 4,36). Narod Božji čuo je Njegove riječi koje su ga vodile, a zauzvrat je svjedočio: "Tko je od čitavoga čovječanstva mogao čuti živoga Boga?" (prema Pnz 4,32-34).

Narodi koji su okruživali drevni Izrael bili su puni "drugih bogova", idola napravljenih od drva, srebra i zlata. Ti su bogovi bili nijemi, nesposobni vidjeti i čuti, nesposobni voljeti, voditi i štititi narod koji ih je štovao. Međutim, svaki je od tih naroda mogao gledati u Izraela i vidjeti poseban narod kojega Bog nosi kroz strašnu pustinju. Mogli su vidjeti Boga koji je svome narodu govorio, koji ga je ljubio i imao suosjećanje, koji je odgovarao na molitve i vršio čuda. Tu je bio živi Bog koji je vodio svoj narod u svakom detalju njegovog života.

To je bio upravo onaj razlog zašto je Bog podigao Izraela: da pokaže poganskom svijetu kakav je pravi, živi Bog. Dok je gledao na druge narode, vidio je ljudsku rasu punu nasilja i bezakonja kako žalosno vapi bogovima koji im nisu mogli pomoći. Bio je to svijet pun nemirnih, borbama i zlim naumima sklonih ljudi koji su lutali poput ovaca bez pastira.

I tako je Bog podigao narod kojega je On sâm namjeravao učiti. Trebao je postojati narod koji će živjeti pod Njegovom vlašću, koji će se sasvim pouzdavati u Njega, dajući mu potpunu kontrolu nad svakim vidom svoga života. Taj je narod trebao postati Njegovo svjedočanstvo svijetu.

Zašto bi Bog htio punu kontrolu nad nekim narodom? Zašto je ustrajao na njihovom potpunom pouzdanju u svemu? Zato što je jedino Bog poznavao put. On je jedini znao njihovu budućnost i imao je snagu uvesti ih u svoj potpuni počinak. I On je namjeravao za njih vršiti nemoguće, što je bilo potrebno da bi ih tamo odveo.

Zbog toga je Izrael bio stavljen u situacije koje nisu mogli kontrolirati. Suočavali su se s kušnjama koje nisu mogli razumjeti, testiranjima koja su bila izvan njihove snage da se s njima nose. Bog ih je uveo u te krize da bi izazvao njihovu vjeru. On ih je htio provesti kroz ta iskustva da bi izgradio njihovo povjerenje, tako da bi, bez obzira što budućnost donese, mogli reći: "Bog nas je izbavio i On će nas ponovno izbaviti. On nas je proveo kroz egipatske pošasti i iz faraonova ropstva. U ovoj našoj sadašnjoj krizi sva slava neka je Gospodinu."

Ljubljeni, Bog još uvijek na taj način stvara vjeru u svome narodu. On nas uvodi u žarke kušnje u kojima ne možemo preživjeti u svojoj vlastitoj snazi. Suočavamo se s nevoljama koje se ne mogu riješiti osim čudom izbavljenja. Vidite, poput Izraela, i naša je sudbina biti Božji narod "trofej". On nas želi imati kao svoj primjer izgubljenom svijetu: narod doveden do kraja svojih snaga koji pred sobom vidi neprelazne planine, neprelazna mora, nemoguća pustinjska iskustva, a ipak izjavljuje: "Sve je iznad moje moći. Potrebno je čudo da iz toga izađem. Ne mogu se nositi s tim u svojoj vlastitoj snazi. Niti mogu smisliti izlaz. Nikakav čovjek niti institucija ne mogu me izbaviti. Gospodin je moja jedina nada. Njemu moram dati svu kontrolu nad svojim životom i budućnošću. Pouzdat ću se u Njega na svim svojim putovima."

Dakle, što je Izrael odabrao? Iz njih je izbio izljev nepovjerenja i nevjere – zapravo deset takvih izljeva. Na kraju je Bog rekao: "Dosta." Pogledajte što Biblija govori o svemu tome: "I tako vidimo da nisu mogli ući zbog svoje nevjere" (Heb 3,19). Nažalost, ti drevni Izraelci nisu postali primjer naroda koji se sav oslanjao na svoga Gospodina, već su postali primjer nevjere.

Taj narod posljednjih dana bit će podignut samim Kristom, vodit će ga Bog svojim Duhom i on će se potpuno predati Gospodinu u svakom području svoga života. Isus nam je to pokazao, živeći potpuno ovisan o Ocu. On se nije pojavio samo kao posljednji Adam, već i kao "čovjek uzorak", krajnji primjer onoga što je Bog tražio: čovjeka koji će dati Ocu puni nadzor nad svojim životom.

"...jer ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla" (Iv 6,38). "Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac... (Ja) ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao" (Iv 5,19,38).

Znamo da je Isus u potpunosti ovisio o Ocu, i On je naš primjer predanja i pouzdanja. Zaista, On jasno pokazuje da je takav život za nas moguć. Većina kršćana se slaže: "Da, tako bismo se trebali truditi hodati. Ne bismo smjeli živjeti sa strahom i tjeskobom, pokušavajući sami riješiti svoje vlastite probleme. Naprotiv, naše bismo živote i brige trebali položiti u Njegove ruke."

Ako stvarno tako živimo, Bog bi dosada već trebao biti vođa naših duša. No je li tako? Za mnoge u crkvi odgovor je jasan ne. Mi pjevamo o Jahvi Jiri, o Jahvi koji proviđa, te citiramo sva imena Božja, El Šadaj, Adonaj, Jahve, Elohim, kao i slavna Kristova imena: Mesija, Gospodar gospodarâ, Kralj kraljeva, međutim, čim se naša sljedeća kriza pojavi, jadikujemo i ispitujemo Božju vjernost. I predajmo se sumnji i strahu, oslanjajući se na svoju pamet da pronađemo izlaz.

Mnogi kršćani redovno čitaju Bibliju i vjeruju da je to živa, otkrivena Riječ Božja za njihove živote. Iznova i iznova na stranicama Pisma čitaju o naraštaju koji je čuo glas Božji. Čitaju o tome kako je Bog iznova i iznova govorio svome narodu riječima koje se iznova i iznova ponavljaju: "I reče Bog..." A ipak ti kršćani žive kao da Bog danas svome narodu ne govori.

Čitava generacija vjernika donosi odluke potpuno po svome, bez molitve i savjetovanja s Riječju Božjom. Mnogi sami odlučuju što će raditi, a onda traže Boga da to proglasi dobrim. Oni silom idu naprijed, a njihova je molitva jedino: "Gospodine, ako ovo nije Tvoja volja, zaustavi me."

Sada živimo u vrijeme koje govori o "generaciji trena". Ljudi glavne odluke donose u tren oka. Jedna vrlo prodavana knjiga pod naslovom Tren: Snaga razmišljanja bez razmišljanja govori o tom predmetu te iznosi teoriju: "Pouzdaj se u svoje instinkte. Odluke donesene u tren oka dokazale su da su najbolje."

Sjetite se brzog "jezika trena" kojega čujemo svakoga dana: "Ovo je ponuda stoljeća. Preko noći možete zaraditi hrpu novca. Ali imate samo kratku priliku. Dohvatite je odmah!" Duh poriva koji stoji iza svega toga jest: "Tren, tren, tren!"

Takvo je razmišljanje počelo unositi zarazu i u crkvu utječući na odluke koje ne donose samo "kršćani trena", već i "pastiri trena". Mnoštvo zbunjenih ljudi pisalo nam je istu priču: "Naš pastir vratio se s neke konferencije za rast crkve i odmah najavio: 'Od danas se sve mijenja.' Donio je odluku da ćemo preko noći postati jedna od crkava popularnog trenda. Nije nas ni tražio da se u vezi toga molimo. Svi smo zbunjeni."

Samo nekoliko godina unatrag, parola među kršćanima je bila: "Jesi li molio u vezi toga? Jesi li tražio Gospodina u vezi te stvari? Podržavaju li te tvoja braća i sestre u molitvi? Jesi li primio sveti savjet?"

Je li to i vaša praksa? Koliko ste važnih odluka donijeli u prošloj godini koje ste donijeli pred Boga i iskreno za njih molili? Ili, koliko ste odluka od njih donijeli "u tren oka"? Razlog zašto Bog želi punu kontrolu nad donošenjem naših odluka jest da nas spasi od tragedije, što je točno ono gdje većina naših "odluka u tren oka" završi.

Ne postoji formula za život potpune ovisnosti o Gospodinu. Sve što vam mogu ponuditi jest ono što je Bog mene naučio u tom području. Pokazao mi je dvije jednostavne stvari o tome kako da mu dam potpunu kontrolu.

Prvo, moram biti uvjeren da je Gospodin željan i voljan pokazati mi svoju volju, čak i u vezi najsitnijih detalja moga života. Moram vjerovati da Duh koji boravi u meni zna volju Božju za mene i da će me on voditi i govoriti mi.

"A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće" (Iv 16,13-14). Isus nam govori da će nam Duh Sveti prenijeti um i volju Božju. "Čim te čuje (tvoj glas), uslišit će te... I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori. 'To je put, njime idite'" (Iz 30,19.21).

Možda ste upravo sada usred neke tuge ili nevolje, možda izazvane odlukom trena. Pa ako je i tako, Gospodin vam obećava: "Vaše unutarnje uho čut će moga Duha kako vam govori: 'Idi onim putem. Čini ovo. I nemoj činiti ono..."

Drugo, s nepokolebljivom vjerom moramo moliti za snagu da poslušamo Božje vodstvo. Pismo govori: "Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,6-7).

Kad nam Bog govori da nešto učinimo, potrebna nam je snaga da idemo tim pravcem i da ga potpuno poslušamo. Preko pet desetljeća u službi, naučio sam da sotona i tijelo uvijek siju sumnje i pitanja u moj um. Zbog toga mi je potrebna snaga iz neba da ne kažem "da" nijednoj situaciji kojoj je Isus rekao "ne".

Mnogi od nas mole: "Gospodine, znam što si mi rekao. Ali još uvijek nisam siguran da mi je govorio Tvoj glas. Zapravo, nisam siguran da sam dovoljno duhovan da bih prepoznao Tvoj glas. Molim Te, otvori ili zatvori za mene vrata u toj situaciji."

To nije odgovor vjere koji On traži od svoje djece. Možete moliti što god želite, ponekad čak satima ili danima plačući i preklinjući, ali ako ne molite s vjerom da će vas Duh Sveti voditi, kao što je Isus obećao, nikada vam se neće saopćiti um Božji. On čeka dok ne vidi da ste potpuno predani i da ćete prihvatiti što god vam kaže te poslušati bez pitanja. Naš odgovor Njemu mora biti: "Gospodine, Ti si Vođa moga spasenja. Neka bude Tvoja volja u mom životu."

Povremeno vas Bog može tražiti da učinite nešto što je potpuno nerazumno. Za seoskog propovjednika kao što sam bio ja, potpuno je bilo nerazumno napustiti mali gradić i doći u grad New York propovijedati članovima bandi. Bilo mi je to protiv svakoga zdravog razuma: "Idi u Brooklyn i svjedoči bandi Mau Mau."

Jedini razlog zašto sam otišao bio je taj što mi je Bog rekao da to učinim. Tamo sam sreo Nickyja Cruza. Sada, desetljećima kasnije, stotine tisuće koje su došle Isusu kao rezultat toga nerazumnog vodstva i dalje su umnožavaju.

Bog ne vara svoj narod; On je obećao da će svakome tko ga traži svoju volju učiniti jasnom. A kad mu damo punu kontrolu nad svojim životima, čut ćemo Njegov glas kako iza nas govori: "Ovo je put, ljubljeni slugo, idi sad njime s povjerenjem. Ja sve imam pod kontrolom."

Download PDF