Reakcija kršćana na katastrofe | World Challenge

Reakcija kršćana na katastrofe

David WilkersonNovember 28, 2005

Nedavno je jedan radijski program potrošio dva sata na emitiranje emisije o knjizi Otkrivenje. Voditelj je slušateljima postavio sljedeća pitanja: "Vjerujete li da su sve nedavne katastrofe Božja kazna zbog grijeha naše nacije? Mislite li da se ispunjava knjiga Otkrivenja? Vjerujete li da živimo na kraju vremena?"

Najnevjerojatnije je to da je to bio svjetovni radioprogram. A odgovor većine onih koji su nazivali bio je da vjeruju da je društvo postalo tako bezakoničko i nemoralno da je Bog morao posredovati. Ljudi su bili uvjereni da je Bog kroz sve one nedavne oluje i nesreće upozoravao naše društvo.

Kamo god idete, čini se da čujete razgovor o Otkrivenju i proročanstvu. Ljudi govore: "Definitivno se nešto događa. Govori li Bog kroz sve to? Jesu li te nesreće s ciljem da kazni nacije?"

Prisjetite se brojnih katastrofa koje su se dogodile u prošlim godinama:

  • Naša je zemlja po prvi put u povijesti bila napadnuta; mete terorizma bili su New York i Washington.

  • Katastrofalni uragani pogodili su Floridu, načinivši štetu od preko 20 milijardi dolara i ostavivši mnoge bez domova.

  • Tsunami koji je pogodio Aziju ubio je stotine tisuća ljudi i ostavio milijune bez domova.

  • Uragani Katrina i Rita uništili su jedan od glavnih američkih gradova, poplavivši New Orleans i prouzročivši nevjerojatno uništenje duž zaljevske obale, ostavljajući tisuće bez domova.

  • Pakistan je pogodio strašan zemljotres, zabilježivši nevjerojatnih 7.6 stupnjeva na Richterovoj ljestvici. Ovo je bio najstrašniji zemljotres u ova moderna vremena, ubivši preko 70 tisuća ljudi; pola milijuna ljudi ostalo je bez pomoći, a drugi milijun ostao je bez domova.

  • Međunarodna zdravstvena organizacija upozorava na smrtonosnu pandemiju ptičje gripe. Ona se širi iz Kine u Rusiju, Rumunjsku i Tursku. Ako virus mutira, mogao bi pobiti dva milijuna ljudi samo u našoj zemlji i bezbrojne milijune širom svijeta.

  • U Zimbabveu bjesni glad. Katolički nadbiskup u toj regiji upozorava da bi unutar nekoliko mjeseci moglo umrijeti 200 tisuća ljudi. Dnevno već umire 700 ljudi od AIDS-a, a 700 tisuća ih je ostalo bez domova.

  • Uragan Wilma prouzročio je strašno uništenje u Meksičkom zaljevu. Stručnjaci u nacionalnom uraganskom centru rekli su da su njihovi kompjuterski modeli koje prognostičari koriste da bi procijenili širenje i pravac kretanja oluje potpuno zakazali, otežavajući na taj način predviđanja.

  • U četrdeset nacija širom svijeta terorističke ćelije rastu i prijete tim narodima unutar samih njihovih granica.

Ova strašna predviđanja nisu proizvod kršćana, naprotiv, ona dolaze od znanstvenika, ekonomista, sekularnih stručnjaka i pisaca.

Dakle, dopustite mi da vas pitam: kao kršćanin, što mislite o svim tim stvarima koje dolaze na zemlju? Je li to ono o čemu je Isus govorio kad je upozorio: "Srca će čovječja otkazivati od straha od onoga što dolazi na zemlju"?

Ako vjerujemo da je Biblija Božja vječna Riječ, onda moramo vjerovati onome što kaže Petar:

"...Bog nije poštedio anđela koji su sagriješili, već ih strmoglavio u pakao i predao mračnim bezdanima gdje ih čuva za Sud... nije poštedio staroga svijeta, već samo Nou, glasnika pravednosti, sa sedam drugih sačuvao kad je naveo potop na svijet bezbožnika... osudio je na propast gradove Sodomu i Gomoru, pretvorio ih u pepeo i postavio ih za primjer budućim bezbožnicima..." (2 Pt 2,4-6).

Bog je bacio oganj na Sodomu i Gomoru, uništivši te gradove. Poslao je i potop da uništi pokvareno, bezbožno društvo u Noino vrijeme. Doista, kroz čitavu su povijest bili zemljotresi, gladi i pošasti, međutim, pitam se jesu li se sve te stvari događale istom žestinom i u tako kratkim intervalima kao što to vidimo danas?

Čitavu ovu posljednju generaciju čula su se mnoga proročka upozorenja o takvim katastrofama. Zanimanje u vezi toga tako se povećalo da su pojedine popularne serije knjiga o uzašašću i posljednjem vremenu postale međunarodni bestseleri. Međutim, za mnoge je to samo još jedna užasna priča.

U posljednjih dvadeset pet godina, ja sam bio samo jedan mali glas među mnogima koji smo neprestano upozoravali da dolazi potresanje svjetskih razmjera. Međutim, vjerujem da većina tih poruka, zajedno s mojima, doslovce nisu ostavile nikakav dojam na svjetovno društvo. Vjernici su bili potaknuti na molitvu i pripremanje, ali grešnici su samo slijegali ramenima.

Razmislite: jesu li svjetski vođe ikada spomenuli Boga u odgovoru na te katastrofe? Ne daj Bože da itko u Kongresu spomene da je možda Bog inicijator svih tih drmanja. Ne daj Bože da Bog možda nešto govori o grijesima našeg društva. Usprkos svim jasnim upozorenjima i potresanjima, Bog je potpuno izostavljen da išta ima s tim.

U poharanom New Orleansu gradonačelnik je izjavio da poplavljena područja želi pretvoriti u ogromno područje poput Las Vegasa, s ogromnim kockarnicama i mjestima zabave. Prema jednom nedavnom izvješću, povjerenstva sada planiraju jedno od najvećih slavlja svih vremena te pozivaju ljude širom svijeta da dođu i sudjeluju u proslavi.

Budite sigurni da će se New Orleans obnoviti. Bit će divljiji i grešniji nego ikada. Sve se to događa usprkos upozorenjima i molbama Božjih stražara. Zahvalan sam Bogu da dok su mnogi vjernici odlazili u stradala područja da pomognu u evakuaciji, veliki se broj ljudi obratio Gospodinu. Ali čak i usred ove katastrofe, svijet je odbijao priznati Boga pa čak i spomenuti Njegovo ime.

U Otkrivenju čitamo o tako razornim katastrofama da "će u one dane ljudi tražiti smrt, a neće je naći; željet će umrijeti, a smrt će bježati od njih" (Otk 9,6). Čitamo da će Bog izliti "vino (svoje) srdžbe" (Otk 14,10) te će slijediti ekološke katastrofe, vrućine koje će paliti, pandemske bolesti. Sve to dolazi nakon što je Bog već poslao glasove i trubu da upozore.

Nevjerojatno, ali Biblija govori da oni "koji nisu bili pobijeni ovim zlima, nisu se pokajali... da ne obožavaju demone i zlatne i srebrne... idole, i nisu se pokajali za svoja ubojstva, ni za svoja vračanja, ni za svoj blud, ni za svoje krađe" (Otk 9,20-21).

"A ljudi su, goreći u velikoj žegi, psovali ime Boga koji ima vlast nad ovim zlima, i nisu se pokajali, da bi mu dali slavu... Ljudi su od muke grizli jezike i psovali ime nebeskoga Boga zbog svojih muka i svojih čireva, i nisu se pokajali za svoja djela" (Otk 16,9-11).

Kakvi strašni odlomci! Ljudi će radije gristi jezike i psovati Boga, nego se pokajati čak i kad im poziv bude na raspolaganju.

Ljubljeni, ako sekularni svijet nije pokrenut proročkim porukama, zašto onda uopće upozoravati? Zašto bezbožnicima govoriti: "Kroz te stvari Bog govori"? Ako nakon što sva ta uništenja dođu na zemlju grešnici još uvijek budu podizali šake prijeteći Bogu, zašto uopće podizati glas?

Biblija nam ovako odgovara: "Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje na otkrije slugama svojim prorocima" (Am 3,7). Jednostavno rečeno, Bog vjerno upozorava jer to je njegova pravda i njegova milost. Da bi upozorio, može upotrijebiti znanstvenike i druge sekularne glasove, ali bez obzira na sredstva, pokvarene nacije i pojedinci moraju biti upozoreni.

Isus nam je rekao da kad vidimo da se sve to događa, neka podignemo oči i radujemo se jer se naše izbavljenje primiče. Ali to je sasvim drukčije od radovanja nad katastrofama! Ako je sve što grešnom svijetu možemo reći: "Kraj je blizu, sud počinje; to smo vam već rekli", onda mu uopće ne nudimo nikakvu nadu.

Već smo vidjeli da kako se katastrofe povećavaju i svijet postaje kaotičniji, beznađe se povećava i srca postaju sve tvrđa. Ako ne postoji poruka nade i izbavljenja, grešnik će zaključiti: "Ako je to gnjev Božji, ako je to kraj i svi smo na putu za pakao, hajdemo se onda zabaviti i potpuno otupjeti."

Prije više od trideset godina, napisao sam proročku knjigu Vizija u kojoj sam upozorio na drastične vremenske promjene koje će pogoditi naše obale. Te katastrofe bit će tako strašne da će stručnjaci reći: "Ovo je iznad našega shvaćanja. Ove su tragedije biblijskih proporcija."

Kada sam napisao knjigu o dolazećem financijskom kolapsu, tražio sam Boga nad tom porukom koju sam primio. Bio sam duboko slomljen, misleći: "Je li to sve što postoji, samo negativna poruka? Gospodine, je li to stvarno riječ koju želiš da iznesem? Hoću li čitav svoj život samo upozoravati?"

U ono mi je vrijeme Duh Sveti dao obećanje koje je utisnuo na mene: "Kad se potresanje pojača i kad vidiš da se te stvari događaju, ti ćeš biti među onima koji će propovijedati nadu. Dok drugi budu zabrinuti i nervozni, ja ću te pomazati porukom milosti, milosrđa i izbavljenja. U vrijeme kad beznađe obiluje, tvoje će propovijedanje obilovati nadom."

Ono što vam pišem jedna je od onih obećanih poruka.

Poruka nade na koju smo pozvani da je iznesemo nije samo nastojanje da uvjerimo grešnike kako će divno biti nebo. Mi im ne govorimo da se pokaju samo zato da bi izbjegli sadašnju zbrku i otišli u raj bez trpljenja.

Dakako, ja vjerujem u nebo. Zapravo, nebo je tema o kojoj volim propovijedati. Razvedrim se kad razmišljam o tome kako ću za svu vječnost biti s Kristom u raju. Ali ako je to jedina nada o kojoj propovijedamo grešnicima, mir i počinak iznad ovoga svijeta jednoga dana, doći će k nama s približno ovakvim odgovorom:

"Vidi, sada ne razmišljam o vječnosti. Nisam preokupiran 'nebom jednoga dana u budućnosti'. Kad govoriš o Bogu, kažeš mi da ću jednom negdje dobiti počinak. To dobro zvuči, ali ja upravo sada moram naći nešto što će mi pomoći da preživim još jedan dan. Svladan sam, idem iz krize u krizu. Potrebna mi je nekakva nada ili čudo ne sutra, nego danas."

Upravo sada, svijet je uznemiren, tjeskoban, van pameti od straha. Kako da, dakle, propovijedamo nadu onima koji žive u očaju?

Iskreno rečeno, već sam se umorio od govorenja: "Dopustite mi da vam pokažem što je svijetu potrebno" ili "Evo što Crkva mora učiniti." Previše sam star da započnem s pokretom "nova nada", s pojavljivanjem na televiziji, izdavanjem knjiga i održavanjem konferencija o nadi. Ja jednostavno više nemam spremnih odgovora. Mislim na sve one knjige i trake s propovijedima koje danas kruže među ljudima o tome kako pronaći mir, kako se nositi sa stresom, o nadi. Čini se da ih je vrlo malo imalo neki utjecaj na sekularni svijet.

Sve što ja mogu učiniti jest da vam kažem kako se Duh Sveti pozabavio mnome.

Zašto su ljudi izgubili vjeru? Zato što nisu mogli naći njen dokaz na onom jednom mjestu na kojem su mislili da će je naći: u Crkvi Isusa Krista. Grešnici su došli u crkvu tražeći nekoga tko ustraje u svojim kušnjama i poteškoćama, tko, kad sve oko njega tone, ima čvrstu, usidrenu vjeru.

Svijet je na televiziji i radiju čuo mnoge propovijedi o vjeri. Ljudi koji nisu vjernici čuli su nauke o vjeri i čitali knjige o vjeri koje mi propovjednici izdajemo. I čuli su kako se kršćani hvališu da imaju vjeru. Ali sada, kamo god pogledaju, vide primjere brodoloma vjere. Kršćani koji su jednom tvrdili da imaju vjeru, sada usred svojim nevolja dižu ruke od pouzdanja u Boga.

Čuo sam nedavno jednog voditelja vijesti kako kaže: "Živimo u nervozno vrijeme." Građani našega grada nervozni su zbog bojazni od terorističkog napada na podzemnu željeznicu. A mnogi milijuni širom svijeta zabrinuti su zbog svega potresanja koje se događa oko njih.

Dakle, kamo se ljudi okreću za nadu? Gdje nalaze primjere neuzdrmane vjere?

Meni je Duh vrlo jasno rekao: "Davide, svoju vjeru moraš usidriti. Postavi svoje srce tako da se u svemu i u sva vremena pouzdaje u Boga. Osiguraj se da ti se vjera ne pokoleba."

"Postaviti" našu vjeru znači "učvrstiti, učiniti neuzdrmanim, pustiti korijenje, staviti stupove pod nju, položiti temelj." Pismo govori da je to u našoj moći. Jakov piše: "...jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,6-7).

U ovom odlomku, Gospodin polaže svu odgovornost na vjernika. Bog nam zapravo govori: "Kad svijet u ovim danima potresanja i tjeskobe gleda u moj narod, mora biti u stanju vidjeti vjeru. Dok se sve drma, vjera mora ostati čvrsta i neuzdrmana. Dakle, vjerniče, učvrsti svoju vjeru. Kršćanine, zauzmi čvrst položaj. I nikada ga ne ostavljaj."

Uvjeren sam da svijetu nije potrebno više propovijedi o vjeri. Njemu je potrebno vidjeti slikovitu propovijed: život čovjeka ili žene koji žive svoju vjeru pred svijetom. On treba vidjeti sluge Božje koji prolaze kroz iste nesreće s kojima se i on suočava, ali koji nisu njima uzdrmani. Samo će onda grešnici doći licem u lice sa snažnim svjedočanstvom nepokolebane vjere.

David opisuje to kad govori o "onima što se tebi utječu na očigled sinovima čovječjim" (Ps 31,20). On govori o vjernicima čije snažno pouzdanje i vjeran život svijetle nadom onima koji su u mraku.

Jednom kad sam bio u procesu polaganja ustrajne vjere, kad sam uistinu položio sva svoja bremena na Gospodina, primio sam telefonski poziv s vijestima koje su me šokirale. U jednom kratkom trenutku, bujica straha me preplavila. Ali je Duh Sveti nježno šapnuo: "Drži svoj položaj vjere, Davide. Ne predaj se. Ja sve imam pod kontrolom. Samo postojano stoj. Nikada, ama baš nikada nemoj ostaviti svoj zauzeti položaj vjere i pouzdanja. Sve prepusti meni."

Nikada neću zaboraviti mir koji me preplavio u tom trenutku. A sa završetkom dana, moje je srce bilo puno radosti kad sam shvatio: "O, Gospodine, pouzdavao sam se u tebe. Nisam se pokolebao. Hvala ti."

U Psalmu 78 čitao o Efrajimu, najvećem plemenu u Izraelu. Efrajim je bio najomiljenije pleme među brojnima i snažnima, vješto u upotrebi oružja i dobro opremljeno za bitku. Međutim, kad je Efrajim otišao ususret neprijatelju, čitamo o njemu: "Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa" (Ps 78,9).

Ovo snažno pleme izašlo je bolje naoružano i snažnije od svoga neprijatelja. Ali iz nekog razloga, kad je vidjelo suprotnu stranu, diglo je ruke i počelo uzmicati. Odlučili su boriti se i pobijediti, ali kad su jednom došli licem u lice sa svojom krizom, izgubili su srčanost.

Efrajim u ovom odlomku predstavlja brojne vjernike koji su blagoslovljeni i kojima Gospodin iskazuje naklonost. Oni su dobro poučeni, opremljeni svjedočanstvom vjere i naoružani za bitku protiv svega što može doći. Ali kad se jednom pojavljuje njihov neprijatelj i počne im prijetiti, kad brdo kušnji i nevolja izgleda previsoko i preteško za svladati, oni okreću leđa i napuštaju bitku odbacujući svoju vjeru.

Pismo govori da je Efrajim ispitivao Božju vjernost: "Prigovarali su Bogu i pitali: 'Može li Gospod stol u pustinji prostrti? Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha i mesa pružiti svome narodu?" (Ps 78,19-20).

"...ne vjerovaše u čudesna djela njegova... nit bijahu vjerni Savezu njegovu" (Ps 78,32.37). I na kraju, evo rezultata: "...oni ograničavahu Sveca Izraelova" (Ps 78,41).

Efrajimov nedostatak vjere i kukavičluk uzdrmao je ostala plemena u Izraelu. Zamislite štetni učinak kad su vidjeli što se dogodilo: "Ovi vrlo omiljeni ljudi nisu bili u stanju opstati. Ako oni koji tvrde da nose Božju bojnu opremu i potežu mač njegove Riječi u vrijeme svojim nevolja iznenada pokleknu, kakvu onda nadu mi imamo?"

Ljubljeni, ne smijemo osuđivati Efrajima jer smo mi možda krivlji od njega. Razmislite o tome; nama je dano više svjetla. Mi imamo njihov primjer da nas upozorava. Mi u sebi imamo Duha Svetoga. Imamo i Bibliju, potpuno otkrivenu Riječ Božju, s većim obećanjima.

I ja snosim krivnju Efrajimova grijeha. Godinama sam u prošlim vremenima izlazio potpuno naoružan i odlučan: "Ovaj put moje će srce biti čvrsto položeno. Neću se bojati. Neću slušati sumnje i strah tijela. Neću se pokolebati i neću okretati leđa. Neću se duriti, izjedati i valjati u samosažaljenju." Međutim, prečesto mi je nevjera otela pobjedu.

Čak se ni danas ne mogu pohvaliti u tijelu. Koliko još moram naučiti o "polaganju vjere". Ali sam okusio pobjedu koja dolazi kad se u svemu pouzdajem u Gospodina, kad stavljam svoja bremena na Krista i idem svojim putem odmarajući se.

Grčka riječ za "postići" ovdje znači "nositi svjedočanstvo, postati svjedočanstvo." Naši praoci u Gospodinu imali su položenu, nepokolebljivu, usidrenu vjeru i ona je postala svjedočanstvo Božje vjernosti u uznemirenim vremenima.

Prvo, oni su u sebi imali svjedočanstvo da su ugodili Bogu. Pouzdavali su se u njega u bujici vode, u izrugivanjima, okovima, tamnicama, mučenju, ratovanju, lavovskim jamama, vatri. A na kraju svega toga, znali su da im se radost Gospodnja smiješi i govori: "Dobro si činio. Vjerovao si mi i pouzdavao si se u mene."

"A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6). Kad god u teškim razdobljima držimo svoj položaj vjere, imamo istu potvrdu od Duha Svetoga: "Dobro si radio. Ti si Božje svjedočanstvo."

Kad mogu počivati usred oluja, kad sam bacio sva bremena na Krista te držim svoj položaj vjere, tada sam postigao "pohvalno svjedočanstvo". I postajem znak nade onima oko sebe. Oni koji promatraju moj život kod kuće, na poslu, u susjedstvu možda neće otvoreno reagirati. Ali će znati da postoji nada i izbavljenje koje im je na raspolaganju.

Oni mogu gledati u mene u trenutku moje krize i reći: "Postoji nada! Još uvijek stoji netko tko nije izgubio vjeru u Boga. Tu je borac koji nije napustio bitku. On se pouzdaje u svoga Boga."

Dok se katastrofe povećavaju, a svijet pada u sve veću muku, odgovor vjernika mora biti svjedočanstvo neuzdrmane vjere.

Download PDF