"Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga" (1 Iv 4,11). Ovdje opisana ljubav jedan za drugoga nije samo rukovanje, brzi zagrljaj ili laskanje. Ne, ova vrsta ljubavi vidi potrebu drugog i čini nešto u vezi s tim. Zapravo, prema Ivanu, ako vidimo svoga brata u potrebi i ne činimo ništa, u nama nema ljubavi Božje.
"Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno" (1 Iv 3,18). Očito je da ljubav jedan za drugoga ugađa Bogu, ali nije moguće ljubiti druge dok niste potpuno uvjereni u Božju ljubav za vas. Ivan piše: "Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu" (1 Iv 4,16). Jednostavno ne možemo ljubiti druge dok se ova istina čvrsto ne uvriježi u nas: "Usprkos svih mojih slabosti i neuspjeha, Bog me ljubi!" Ako ste uvjereni u Božju ljubav za vas, iz vas će sasvim prirodno teći njegova ljubav.
Ako nešto zamjeramo bratu ili sestri, ne posjedujemo Božju ljubav. Štoviše, ako zadržimo opraštanje prema drugom, Bog zadržava svoje opraštanje prema nama. Tako ljubav nije samo nešto o čemu se govori. To je stvar djela, činjenja, življenja.
Ako doista želite ugoditi Bogu, Gospodin će vam otvoriti oči za potrebe onih oko vas. Sebični kršćani ne znaju tu vrstu ljubavi za druge. Dar pomaganja je dan jedino onima koji ga traže i mole za njega. Duh Kristov će vas probuditi za potrebe drugih, uzrokujući da povičete: "Brate, sestro, daj da ti pomognem. Želim stajati s tobom tijekom ovoga tvog teškog razdoblja." Bog će vam poslati jednu osobu u potrebi za drugom – no to neće biti breme. Naprotiv, to će vas ushićivati jer ćete sudjelovati u Božjoj vlastitoj radosti.