ČVRSTO STOJ PA ĆEŠ VIDJETI

Neka ne bude nesporazuma: naš Bog je nježan, dobar Otac. Postoji vrijeme za plakanje i vrijeme da damo oduška našem strahu. A mnogi u Kristovu tijelu su upravo sada svladani strahom od budućnosti, strahom kako će uspjeti preživjeti.

Kao pastor mnogo godina, nisam tu stvar uzimao olako. Često sam molio: "Gospodine, zahtijevaš li da se tvoj narod raduje dok je bez posla i gubi svoje domove? Očajni su jer trpe. Ne osjećaju da bi pjevali. Ne bi li im malo progledao kroz prste?"

U evanđeljima vidimo da je Gospodin ukorio svoje učenike za nevjeru, rekavši im: "Gdje vam je vjera?" (Lk 8,25). Vidimo da se taj prizor odigravao iznova i iznova. I u Starom zavjetu, kad su sinovi Izraelovi kod Crvenog mora posumnjali u svoga vođu, vjerujem da Gospodin nije korio Mojsiju kad ga je pitao: "Zašto zapomažete prema meni?" (vidi Izl 14,15). Naprotiv, Bog nije bio zadovoljan uvredama naroda. Oni su insinuirali da će on dopustiti da ih neprijatelj uništi. I on je bio uvrijeđen njihovim optuživanjima.

Kad smo povrijeđeni, trebamo vapiti Gospodinu. Kad patimo radi svoje situacije, moramo moliti: "Gospodine, pomogni!" Trebamo mu donijeti sve naše boli i razočaranja, jer on nas želi čuti. Zatim, nakon što mu izlijemo naše srce, on želi da se dignemo u vjeri, suočimo s kušnjom te izjavimo: "Ja sam ne mogu ništa učiniti. Bog je moja snaga. Zbog toga se neću bojati. Čvrsto ću stajati pa vidjeti što će Gospodin učiniti da me spasi" (vidi Izl 14,13).