ŠTO SE DOGAĐA KAD SE UVUČE NEVJERA?

"Ne otvrdnite srca svoja kao u onoj pobuni, kao u dan izazova u pustinji, gdje su me očevi vaši izazivali stavljajući me u kušnju, i to pošto su četrdeset godina gledali djela moja! Zato se rasrdih na taj naraštaj i rekoh: Uvijek lutaju srcem svojim. I ne priznaše putova mojih, stoga se zakleh u srdžbi svojoj: Ne, neće ući u počinak moj'" (Heb 3,8-11).

Koji razlog je dan što narod Božji nije mogao ući u njegov počinak? Je li to bilo zbog preljuba, gramzljivosti, pijanstva? Ne, bilo je to jedino radi nevjere. Tu je bila nacija četrdeset godina izložena čudima, nadnaravnim djelima koja je Bog činio za njih. U biti, nijedan narod na zemlji nije bio toliko ljubljen niti mu je bilo pruženo toliko nježne brige.

Primali su otkrivenje za otkrivenjem o dobroti Gospodnjoj. Slušali su svježu riječ koju je redovno propovijedao Mojsije, njihov vođa prorok, a ipak, nikada nisu uzimali tu riječ s vjerom. Zbog toga slušanje njima nije bilo ni od kakve koristi. Usred svih tih blagoslova još uvijek nisu vjerovali Bogu da je vjeran te se s vremenom u njih uvukla nevjera.

Ljubljeni, korijen svega otvrdnuća srca je nevjera. Pismo ide dalje: "A na koga je bio srdit četrdeset godina? Zar ne na one koji su sagriješili i kojih su tjelesa pala na zemlju" (Heb 3,17). Nevjera naroda izazvala je Božju srdžbu protiv njih; štoviše, otvrdnula ih je i odvela u trajnu duhovnu nevjeru: "Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga … da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha" (Heb 3,12-13).

Nevjera je korijen sve gorčine, pobune i hladnoće. Zbog toga je riječ u Hebrejima 3 upućena vjernicima. Možete biti spašeni, Duhom ispunjeni i hodati sveti pred Bogom, a još uvijek biti krivi za nevjeru. Tako je važno da prihvatimo njegovu nadnaravnu silu po vjeri te kažemo s pouzdanjem: "Učini to ponovno, Gospodine! I neka se tvoja snaga savršeno očituje u mojoj slabosti."