BOŽJA DIVNA LJUBAV

Što je iza osuđivanja i sukoba? Zašto sluge Božje, kojima je osobno bilo toliko oprošteno, pogrešno tretiraju svoju braću i odbijaju zajedništvo s njima? To se može slijediti sve do najuvredljivijeg mogućeg grijeha: preziranja dobrote Božje 

Do tog zaključka došao sam dok sam istraživao vlastito srce tražeći odgovor. Prisjetio sam se osobne borbe da prihvatim Božje milosrđe i dobrotu prema meni. Godinama sam živio i propovijedao pod legalističkim vodstvom. Silno sam se trudio živjeti prema standardima za koje sam mislio da vode do svetosti. Ali to je uglavnom bio popis onoga što smiješ i što ne smiješ. 

Istina je, udobnije mi je bilo u društvu gromoglasnih proroka nego pod križem, gdje je moja potreba ležala gola. Propovijedao sam mir, ali nikada ga nisam u potpunosti iskusio. Zašto? Jer nisam bio siguran u Gospodnju ljubav i njegovu strpljivost prema mojim neuspjesima. Vidio sam se tako slabim i zlim da nisam bio dostojan Božje ljubavi. Ukratko, veličao sam svoje grijehe iznad njegove milosti. 

I, jer nisam osjećao Božju ljubav za mene, osuđivao sam sve druge. Gledao sam druge na isti način kao što sam zamišljao sebe: kao ljude u kompromisu. To je utjecalo na moje propovijedanje. Grdio sam zlo u drugima dok sam osjećao kako se ono diže u mom vlastitom srcu. Poput nezahvalnog sluge, nisam vjerovao u Božju dobrotu prema meni (vidi Mt 18,32-33). I jer nisam prisvojio njegovu dragu strpljivost za mene, nisam je imao za druge. 

Konačno mi je stvarno pitanje postalo jasno. Pitanje više nije bilo: Zašto je toliko kršćana tvrdog i neopraštajućeg srca? Sad sam pitao: Kako mogu ispuniti ljubav Kristovu da ljubim druge kao što je on ljubio mene, kad nisam uvjeren da on ljubi mene? 

Pavao opominje: "Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu" (Ef 4,31-32).