Evanđelje bez zapreka

Djela apostolska završavaju jednom zapanjujućom opaskom. Posljednja dva retka nalaze Pavla u okovima u kućnom pritvoru, gdje ga čuvaju rimski vojnici.

Međutim, pročitajte radosnu bilješku kojom je opisana Pavlova situacija: "Pavao ostade pune dvije godine u svom iznajmljenom stanu, gdje je primao sve koji su se k njemu navraćali i gdje je sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao o kraljevstvu Božjem i izlagao nauku o Gospodinu Isusu Kristu" (Dj 28,30-31).

Jedan drugi prijevod govori da je Pavao propovijedao i poučavao evanđelje "sa svom otvorenošću, nespriječeno." Kakva zapanjujuća izjava o Pavlu koji je bio zatvoren. Evanđelje je bilo "bez zapreke", što znači, nezaustavljeno, slobodno. Pisac koristi ovo svjedočanstvo da bi završio Djela ovim snažnim proglasom: "Evanđelje se ne može spriječiti!"

Nemojte misliti da zapreke Pavlovoj poruci nisu bile na svim stranama. Kad je pozvao židovske prvake u Rimu da ga posjete u njegovim lancima, bili su ozlojeđeni i rekli mu: "Čak te ni ne poznajemo. Tko si ti nama?" A kad im je konačno propovijedao Krista, završili su s prepirkom među sobom.

U isto je vrijeme imperator Neron mučio i ubijao kršćane na rimskim ulicama. Zapravo je i sâm Pavao ubrzo bio mučenički ubijen na tim istim ulicama. Izlio se pakao i rimsko su društvo postale jedne ogromne orgije. Homoseksualizam je bio ugledan način života, naročito omiljen među inteligencijom. Čitava kultura bila je prožeta materijalizmom, s nezaustavljivom težnjom za novcem, slavom i užitkom.

Čitavo to vrijeme Pavao je bio tamo poslan od Boga da donese evanđelje Rimu, ali vezan u lancima. Sekularizirana židovska religija odbacila ga je ne želeći imati nikakva udjela u Kristovom evanđelju. Bezbožna ga je vlast progonila. Društvo mu se izrugivalo da je poludio za bogatstvom i požudom.

Uz takve ogromne prepreke, kako je Bog namislio utjecati na bezbožno Rimsko carstvo? Kojom je metodom htio graditi crkvu u Rimu koja će stoljećima koja su dolazila utjecati na čitavo carstvo? Bi li to uistinu mogao biti ovaj utamničeni bivši židovski terorist, za čiji se govor reklo da je vrijedan prezira? Je li Pavao bio najbolji Božji instrument za evangeliziranje Rima i svih njegovim golemih prostranstava?

Dvije je godine apostol bio zatvoren u stanu koji se teško može opisati, u nekoj sporednoj ulici. Nije imao suradnika Timoteja ni Barnabu da rade zajedno s njim. Nije imao zvučnika da odašilja svoju poruku. Nije imao savjetnika ni političke veze da mu pomognu. Pavao jednostavno nije imao isplaniran program ni raspored. A da ga je i imao, ni na koji ga način ne bi mogao reklamirati. Nije mogao evangelizirati od vrata do vrata ili održavati ulične sastanke.

Ne, Pavao je bio samo tamo u svome stanu. A ipak je bio apsolutno zadovoljan s onim kamo ga je Bog smjestio. Kroz mnoge riječi, izjavio je: "Evo me, Gospodine. Upotrijebi me kako vidiš da je dobro. Ne znam Tvoj plan, ali znam da si me Ti ovamo postavio. Tvoje evanđelje napredovat će bez zapreke."

Doista, ono što je Bog učinio kroz Pavlovu situaciju, zadivljujuće je. Gospodinu nije bila potrebna neka metoda koju bi iskoristio da Njegovo evanđelje napreduje. Njemu je bio potreban samo jedan sluga, a i taj je bio sakriven u nekoj stražnjoj ulici, u malenom iznajmljenom stanu, pod naoružanom stražom. Pavao je bio čovjek bez imalo karizme. Međutim, dvije se godine postojana rijeka gladnih duša iz svih slojeva društva slijevala u njegov privremeni zatvor.

Zapravo je taj mali iznajmljeni stan služio kao Vrhovni štab za "Operaciju Rim". U njemu je Duh Sveti podizao jedno odano tijelo vjernika koji su izašli propovijedati evanđelje sa silom i pomazanjem. Oni su odnijeli Radosnu vijest o Kristu do najudaljenijih krajeva carstva.

Bi li nam Gospodin ovdje mogao govoriti da ne tražimo veličinu u službi i da se ne usredotočimo na brojeve i tehniku? Kad bi Pavao danas bio na sceni i vidio sve metode koje nadomještaju vodstvo Duha Svetoga, vjerujem da bi nam propovijedao da se "spustimo na zemlju."

Međutim, vjerujem da ovdje postoji jedna važnija poruka. Jednostavno rečeno, Bog nam govori da Duh Sveti može iskoristiti svaku osobu koju dovede na mjesto potpune podčinjenosti te s najbeznačajnijeg mjesta dosegnuti zajednice, gradove pa čak i nacije.

Zašto su se oni ljudi slijevali u Pavlov stan? Zašto su odgovarali na puku riječ usta da bi slušali jednoga siromašnog, nepoznatog propovjednika? Tvrdim da je to bilo zato što je onaj stan bio ispunjen Duhom Božjim. Isus je tamo bio nazočan. Duh Sveti je osvjedočivao sve koji su ulazili i Kristova je nazočnost hranila njihove gladne duše.

Nemojte me pogrešno razumjeti, ja ne propovijedam da budete mali. Ja propovijedam da Bog može upotrijebiti najponiznije. On može upotrijebiti svakoga tko je voljan ostati bez svega pouzdanja u svoje tijelo i za sve ovisiti o Njemu. A Bog to može učiniti sa svakim kršćaninom iz svakoga područja života. Znam to jer sam ja primjer toga. Bog je pronašao jednoga mršavog propovjednika u jednom pensilvanijskom selu i poslao ga u grad New York raditi s bandama i ovisnicima o drogi. Što bi moglo biti nevjerojatnije?

Povijest Božjega naroda puna je takvih svjedočanstava? U ranim godinama prošlog stoljeća, u Los Angelesu je izbilo probuđenje koje je pokrenulo pentekostni pokret ovoga modernog vremena. Sve je to započelo u maloj crkvenoj zgradi od šindre u jednoj siromašnoj četvrti u ulici Azusa. Ljudi su dolazili tamo iz čitavoga svijeta da bi iskusili nazočnost Božju.

Svakodnevni molitveni sastanci održavali su se na drugom katu, a pastir, jedan ponizan Afro-Amerikanac imenom Seymour, satima je molio s glavom u jednoj drvenoj kutiji. Svjedoci pričaju o posjetiteljima pastirima i evanđelistima koji su došli na one sastanke i pali na lice priznajući svoje grijehe, ponekad danima plačući.

Što želim reći? To da evanđelje Isusa Krista ne poznaje prepreke. Nije važno kakvo protivljenje dolazi od svijeta. Ništa, ni komunizam, ni sekularizam, ni ateizam, nije prepreka evanđelju. Bog kaže: "Možda misliš da vidiš prepreke pred sobom, ali ja ne vidim ni jednu. Ne treba mi novac ni vojska da bi se ostvarili moji planovi.

Potreban mi je samo jedan ponizan sluga da bi obavio moje djelo. Ja ću to činiti u najmanjim i najmračnijim mjestima, upotrebljavajući najbeznačajnije ljude društva."

One dvije godine koje je Pavao proveo u onom skromnom stanu u Rimu, duša mu je počivala. Nije se obeshrabrio malim brojem vjernika u one dane u Rimu. Činjenica je da je Pavao bio potpuno uvjeren u silu evanđelja koje je propovijedao. Rimski religiozni Židovi mogli su odbiti njegovu službu, ali je Pavao znao da negdje u onom gradu Bog ima sakrivene svoje ljude.

Usprkos svim nevjerojatnim preprekama, Duh Sveti je pokrenuo Luku da stavi ove slavne riječi na papir i navijesti ih u Pismu: "...(Pavao) je sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao o kraljevstvu Božjem i izlagao nauku o Gospodinu Isusu Kristu" (Dj 28,31). Evo izjave koju je Bog dao svojoj crkvi za stoljeća koja su trebala doći: "Evanđelje se ne može zapriječiti. Propovijedajte ga sa svom sigurnošću!"

O, neka pogani bjesne! Neka se muslimani hvale da će Alah pobijediti! Neka ateisti pokušaju zakonom izgurati Boga iz društva! Neka vrhovni sudovi ozakone brakove homoseksualaca! Neka progonitelji prijete, neka se sile i vlasti ismijavaju i proklinju! Kažem vam, ništa ne može spriječiti propovijedanje o križu i Kristovom uskrsnuću. Vrata pakla nikada neće nadvladati ove Riječi niti će biti u stanju zaustaviti silu i snagu evanđelja.

Prema Pismu, zli ljudi u ovome svijetu svakim danom postaju sve gori. Uvjeren sam da Pavao nije mogao ni zamisliti prepreke s kojima se Božji narod danas suočava. Isus je prorokovao o vremenu kad će stanje svijeta postati tako strahovito da će ljudska srca otkazivati kad saznaju za užasne stvari koje se događaju svuda unaokolo.

Mi upravo sada živimo u tim posljednjim danima koji užasavaju, a znaci su svugdje oko nas. Čitava Europa postaje poganska: institucija braka se odbacuje; partneri žive zajedno, a obiteljske vrijednosti nestaju. U Švedskoj 30 posto stanovništva živi zajedno nevjenčano.

Ovdje u državi New York vidimo "veliki otpad" kojega predskazuje Pismo. Oko 410 pastira dobrovoljno se javilo za homoseksualni program "Parada homoseksualaca za mojom propovjedaonicom", u kojem vješaju gesla po svojim crkvama poput ovoga: "Ponosni smo na homoseksualnu zajednicu u kojoj živimo i podržavamo je." Broj tih pastira raste.

U islamskim državama, posebno u Uzbekistanu i Pakistanu, vjernici se zatvaraju i batinaju. Islamisti grade džamije širom svijeta novcem od nafte sa Srednjeg istoka. Međunarodni instituti za intelektualne usluge govore da je situacija sada ovakva: "Islam protiv svih drugih religija", "Islam protiv demokracije", "Islam protiv kršćanstva." A islamisti se hvališu: "Uništit ćemo nevjerničko kršćanstvo."

Znamo da Gospodin neće dopustiti nikakve takve snage da bi zaustavile Njegovo evanđelje. Ako će poruka križa trijumfirati prije Kristovog povratka, kako će se to dogoditi?

Ja mogu govoriti samo o jednome čovjeku. Osobno, ne vjerujem da će se Gospodnji plan o evangeliziranju svijeta provesti kroz zamisao neke osobe. Ne volim slušati ni čitati o nekim takvim metodama da bi se dosegla mnoštva. Umjesto toga, vjerujem da moram biti usredotočen samo na jednu stvar, a to je dan kada ću stajati pred Kristom da dam račun za svoj živoj i za svoju službu. Onoga će dana sva moja djela, sva moja služba i sve što sam činio u Njegovo ime, biti isprobani vatrom.

Pavao piše: "Ali neka svatko pazi kako nadoziđuje... Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo" (1 Kor 3,10.13).

Onaj dan kad ćemo stajati pred Njegovim prijestoljem da damo račun, naziva se "danom našega Gospodina." U onom trenutku, moje i vaše lice suočit će se s vatrom Gospodnje svete nazočnosti. Ta će vatra otkriti vrijednost naših djela jesu li bila od Boga ili od našega tijela. Mnoga će od tih djela preživjeti, dok će druga biti potpuno proždrijeta vatrom.

Vjerujem da duše koje sam zadobio neće biti izgubljene. I žrtve koje sam učinio neće biti uzaludne. Svaka čaša hladne vode koju sam dao Njegovim slugama primit će nagradu. Ukratko, siguran sam u svoje spasenje jer sam siguran u svoga Spasitelja da neću biti odbačen.

Međutim, kao što Petar piše: "Ako se dakle pravednik jedva spasava, gdje će se pokazati bezbožnik i grešnik?" (1 Pt 4,18). Petar govori o sudu u kući Božjoj. A ja sam jedan od onih koji ne želi biti "jedva spašen."

Pavao nudi ovaj savjet: "Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili kažnjavani. A Gospodin nas kaznama popravlja da ne budemo osuđeni sa svijetom" (1 Kor 11,31-32). Kako, dakle, prosuđujemo sami sebe, kao što Pavao kaže da činimo?

Evo kriterija kojim ja neprestano sam sebe prosuđujem: "Sprečavam li ja na bilo koji način Kristovo evanđelje?" Znamo da svijet ne može sprečavati evanđelje. Ali je činjenica da ga mi koji ga propovijedamo možemo sprečavati. U vezi te stvari Pavao prosuđuje sâm sebe te piše: "(Ja) podnosim sve da ne postavim kakve zapreke Kristovoj Radosnoj vijesti" (1 Kor 9,12).

Apostol nam zapravo govori: "Moram biti pažljiv kako predstavljam evanđelje. Imam li materijalistički um ili gajim lakomost i požudu, ne mogu točno predstavljati Krista. Prouzročit ću prepreku evanđelju koje predstavljam. Stil moga života mora biti dio evanđelja kojega propovijedam."

Pogledajmo Korinćane u Pavlovo vrijeme. Za svetkovanja blagdana donosili su maštovitu hranu, dok siromašni među njima nisu imali što jesti. Pavao im je tada kroz mnoge riječi rekao: "Vi se zapravo ne brinete za potrebe Kristova tijela dok su vam oči usredotočene na to kako da poboljšate svoj vlastiti život. Jednostavno ne možete biti usredotočeni na ono što je Bogu važno ako se ne brinete ima li vaš brat dovoljno novca za sljedeći obrok."

Svako djelo ili služba vršeni s takvim stavom neće podnijeti Gospodnju svetu vatru. Veliki brojevi, uspješne metode i veličanstvena postignuća ništa neće značiti u onaj sat, jer Bog sudi motive srca. Pitanje koje danas sami sebi moramo postaviti jest: "Radim li ja to za priznanje? Da budem netko? Da osiguram svoju vlastitu budućnost? A moja braća i sestre u svojoj potrebi ne tiču me se?"

Ne griješite: evanđelje Isusa Krista ide naprijed bez zapreke, silno i nezaustavljivo. Ali to se događa jedino kad se propovijeda i uči u svoj punini. Ono se mora iznositi u kontekstu "potpunoga Božjeg nauma." Kao što je Pavao rekao: "...nisam ništa propustio da vam u potpunosti saopćim Božji naum." (Dj 20,27).

Razvodnjeno poluevanđelje gadost je pred Gospodinom. Vidite, ja bih vam svakoga mjeseca mogao napisati: "Isus vas ljubi i želi vas blagosloviti. On želi da uživate u svom životu. On vam želi dati čudo za čudom." To bi bila istina čistog evanđelja.

Ali je to samo pola istine evanđelja. Čitavo evanđelje uključuje i upozorenja protiv prijevarnosti grijeha. Ono uključuje i pokajanje i svetu žalost, pripremanje za progonstvo i čežnju za Kristovim dolaskom. Pismo nam vrlo izravno govori: "...težite za... posvećenjem bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina" (Heb 12,14). Kristovo evanđelje uvijek se sukobljava s čovjekom, a onda mu donosi utjehu. Ono se nikada ne prilagođava grešnim ljudima.

Da, Isus je činio čuda. Umnožio je kruh i ribe i nahranio mnoštvo. Ali došao je dan kada više nije vršio čuda niti propovijedao o njima. Naprotiv, svojim je sljedbenicima rekao: "Ako ne jedete mojega tijela i ne pijete moje krvi, nemate udjela u meni."

Ja nisam prorok, ali me Duh Sveti vodio da iznesem neke proročke poruke koje su mnogi smatrali preteškima. Neki su me nazvali propovjednikom Sudnjega dana. Spremno priznajem da sam ispropovijedao neke poruke koje su me natjerale da odem ravno kroz crkvena vrata kući i zaplačem. A sve je to bilo zbog jednoga retka: "Tko opravdava krivoga i tko osuđuje pravoga, obojica su mrski Jahvi" (Izr 17,15).

Nije važno kako se osjećam u nedjelju. Nikada ne smijem propovijedati od svoga tijela i osuđivati pravednoga. Isto tako, ne smijem iznositi poruku koja u nečijem srcu opravdava grijeh.

Povremeno nakon bogoslužja stavljam slušalice da preslušam poruku koju sam upravo ispropovijedao. Ponekad drhtim dok je slušam i pitam Gospodina: "O Bože, jesam li prešao granicu? Jesam li sada osudio Tvoje pravedne sluge?" A u drugim prilikama pitam: "Isuse, jesam li u ovoj propovijedi propovijedao samo pola Tvoga evanđelja? Jesam li iznio propovijed koja će prouzročiti da se ljudi osjećaju dobro u svojim grijesima? Jesam li im dao lažnu utjehu razvodnivši Tvoj poziv da se obrate od svoga bezakonja?" Jedina zapreka Njegovom evanđelju nevjera je u našim srcima.

Jeste li prestali vjerovati Bogu da čini nemoguće? Vjerujete li još uvijek da je Njegova spasonosna Riječ nezaustavljiva? Naš Gospodin govori da Njemu ništa nije nemoguće. Nikakva prepreka, od čovjeka ili duhovna, ne može zapriječiti Njegovo evanđelje.

Ako imate nekoga svog ljubljenog koji ne poznaje Isusa, počivajte uvjereni u ovo: svako sjeme evanđelja koje ste zasijali, bez obzira koliko ponizno, silno je. I ono će niknuti. To se može dogoditi i na samoj smrtnoj postelji. Bog je čuo vašu molitvu i Njegova se Riječ neće vratiti k Njemu bez ploda. Đavao je ne može zaustaviti; duh ovoga vremena ne može je zaustaviti; čovjek ni vojska ne mogu je zaustaviti. Kao što je Luka izjavio: "Ovo evanđelje ne može biti zapriječeno!"