GLASNO KLICANJE

Povremeno moramo biti tihi i znati da je on Bog. Ponekad Duh odnosi Isusu divne, melodične ljubavne pjesme. Ali kad god je on u Božjoj Riječi donio pobjedu nad neprijateljima, narod je uvijek podizao veliku bojnu viku, glasno klicanje slave Gospodinu. Kad su sedmoga dana Izraelci stupali oko Jerihona, kružila je ova zapovijed: "Neka sav narod … podigne silnu bojnu viku. I srušit će se gradski bedemi" (Jš 6,5). "Kada zaore … bojni povici naroda, padoše bedemi" (Jš 6,20).

U Ezri otkrivamo da se dogodilo drugo veliko klicanje kad su bili položeni temelji hrama. "Kad su zidari bili postavili temelje Svetišta Jahvina …pjevahu Jahvi hvalu i slavu … I sav je narod klicao hvaleći Jahvu … I tako nitko nije mogao razlikovati radosno klicanje od plača u narodu; jer je narod glasno klicao, i vika se čula vrlo daleko" (Ezr 3,10-11.13). Ovdje upotrijebljena hebrejska riječ za "klicati" znači "razderati uši". Plakanje Izraelaca bilo je tako radosno, a slavljenje tako glasno da su "derali uši". Neki ljudi kažu da ne mogu podnijeti buku i klicanje u crkvi. Ali slušajte ovo: "Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom (vikom) … sići" (1 Sol 4,16).

Bog želi da poznamo njegovu Riječ po tom pitanju. Psalmi nam zapovijedaju da kličemo Gospodinu. "Klicanje" na hebrejskom nagovještava grmljavinu, iskre, vatru. "Kliči Bogu, zemljo sva" (Ps 66,2). "Kliknite Bogu, našoj jakosti, kličite Bogu Jakovljevu" (Ps 81,2). "Sva zemljo, poklikni Jahvi, raduj se, kliči i pjevaj … uz trublje i zvuke rogova: kličite Jahvi kralju … rijeke nek plješću rukama, zajedno s njima neka se brda raduju" Ps 98,4.6.8).

Božji narod poznaje izvanredno veliku radost kad god se otkriva Isusova nazočnost. Ako mi nećemo klicati njemu slavu, drveće će to činiti za nas. U našoj crkvi Times Square pjevamo ovu pjesmu: "Podigni ruke; ne boj se! Pjevaj dok sila Gospodnja ne siđe!" Ta sila njegova je nazočnost!