GOLA VJERA
Toliki ljudi misle da moj žar za Isusa dolazi od mnogo godina proučavanja Riječi, molitve i službe, ali nisu u pravu. On dolazi jer sam vidio kako se Bog očitovao za mene tijekom onih razdoblja kad me život ostavio potpuno izloženim i osamljenim. On dolazi od osjećaja Božje nazočnosti u trenucima moje najveće zbunjenosti i očaja. On dolazi od ruke Božje koju iznova i iznova vidim pred sobom uoči nezamislive opasnosti.
Svaki put kad stojim licem u lice s otvrdnulim tinejdžerom, članom bande, vidim Davida Wilkersona kako neustrašivo propovijeda na uglu moje ulice. Svaki put kad uđem u četvrt koja je puna kriminala i droge, osjećam istu snagu koja je prije mnogo godina tjerala Wilkersova na ulice New Yorka. Svaki put kad držim izgubljenu i povrijeđenu dušu u svom zagrljaju, osjećam Božju silu i nazočnost.
Ovisim jedino o Bogu. Bog je upotrijebio bol moje prošlosti kako bi me odveo na dublji nivo, kako bi me primakao bliže k sebi. Ono što je sotona namjeravao za zlo, Bog je upotrijebio za svoju slavu. Svaka radost koju primim u životu blijedi u usporedbi s ushićenjem kad vidim da Bog čini nemoguće, kad promatram kako poseže u mračno srce i donosi svjetlo, kako glatko stavlja svoje milosrđe preko grijeha onih koji trebaju oproštenje.
Tako je lako intelektualizirati Boga, priznavati njegovu silu bez ikakva njezina iskustva, vjerovati u njegovo vrhovništvo bez da ga se ikada prizove da čini silne stvari u našoj nazočnosti. Vidimo ga našim umom, ali ne i srcem. Nikada ne prihvaćamo silu koju propovijedamo da je istina. Nikada ne prizivamo Boga da silno djeluje u našoj sredini – da uzme našu malu vjeru i upotrijebi je kako bismo maknuli planinu s njezina podnožja i bacili je u more.
Gola vjera zahtijeva da nekako naučimo spojiti um i duh. Da odbacimo ponos, sumnju i strah te stojimo pred Bogom prazni i slomljeni, bez ičega osim sirovog i neugasivog pouzdanja.
Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.