"GOSPODINE, DAJ MI VJERU!"

Kad je Jair, nadstojnik sinagoge, čuo da je njegova voljena kći umrla, suočio se s posljednjim ispitom vjere. Bio je prisiljen gledati smrti ravno u lice. Zamislite kaos i pomutnju u njegovu domu kad su stigli on i Isus. Vidim njegovu ženu kako mu se baca u ruke vičući: "Gdje si bio? Prekasno je. Naša draga kći je otišla!"

Kao što je bio običaj onoga vremena, u tom prizoru su plaćene profesionalne narikače naricale i plakale. Međutim, kad je Isus sve to vidio, rekao je okupljenima: "Zašto bučite i plačete? Dijete nije umro, već spava" (Mk 5,39). Kakva je bila njihova reakcija: "Oni ga ismijavahu" (Mk 5,40).

Ljubljeni, ovaj prizor ilustrira što Gospodin traži od svih nas. Moramo ući ravno u mjesto naše pomutnje, sa smrću, užasom i ismijavanjem, te biti poslušni ovoj riječi: "Ne boj se, samo vjeruj!"

Ne znamo je li Jairova vjera ostala snažna ili je njegovo srce bilo svladano strahom. Znamo jedino da su svi ostali preneraženi od onoga što se zatim dogodilo. Isus je uhvatio mrtvu djevojčicu za ruku i rekao: "'Djevojčice, ja ti govorim, ustani!' Djevojčica odmah ustane i počne okolo hodati" (Mk 5,41-42).

Moramo se iznova i iznova podsjećati na Isusove riječi – pred bespomoćnošću i smrću, kad sve mogućnosti nestaju i ništa se više ne može učiniti: "Ne boj se, samo vjeruj!" Možda ćete reći: "Ali kad sam u boli, nemam snage vjerovati. Preslab sam, suviše svladan." Čak i nakon mnogo godina nakon što smo susreli Gospodina još ćemo se uvijek naći kako molimo: "Gospodine, ti moraš staviti vjeru u mene. Sam nemam snage vjerovati." Znajte da je Duh Sveti vjeran i učinit će to. On nikada u tome neće podbaciti. Moramo stajati na Božjoj Riječi – usprkos svake boli i žalosti, usprkos svake slabosti tijela, kao i Jair i žena koja je krvarila.