Hrabrost Ulaska U Božju Nazočnost

"Prema tome, braćo, budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama, taj novi i životonosni put on nam je otvorio kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo... pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22).

Dvije su strane Kristova djela na Golgoti. Jedna koristi čovjeku, a druga Bogu. Jedna grešniku, a druga Ocu.

Dobro smo upoznati s tom koristi na ljudskoj strani. Kristov križ osigurao nam je oproštenje grijeha. Primili smo silu pobjede nad svakim ropstvom i vlast nad grijehom. Primili smo milost i milosrđe. I, dakako, dobili smo obećanje vječnog života. Križ nam je dao sredstvo bijega od užasa grijeha i pakla.

Hvala Bogu za tu blagodat križa čovječanstvu i za divno olakšanje koje ona donosi. Radujem se da se to iz tjedna u tjedan propovijeda u crkvama širom svijeta.

No postoji i druga korist križa, ona o kojoj znamo vrlo malo. A ona donosi korist Ocu. Vidite, jako malo znamo o Očevoj radosti koja je omogućena križem, radosti koja mu dolazi kad god prima izgubljena sina u svoju kuću.

Ako je sve na što smo usredotočeni u vezi s križem samo oproštenje i ako je to kraj svega našeg propovijedanja, onda smo promašili istinu koju je Bog za nas imao na umu u vezi s križem. Ovdje je potrebno veće razumijevanje, a ono je u vezi s radošću. Ova istina jamči narodu Božjem daleko više od olakšanja. Ona donosi slobodu, odmor, mir i radost.

Po mom mišljenju, većina kršćana naučila je hrabro doći pred Boga po oproštenje, po ispunjenje potreba, po odgovore na molitvu. Ali nedostaje im hrabrost u ovom vidu vjere, vidu koji je od presudne važnosti u njihovu hodanju s Gospodinom.

Gospodin ima veliku radost što nam je križ osigurao otvoren pristup k njemu. Doista, najslavniji trenutak u povijesti bio je kad se onoga dana kad je Krist umro hramski zastor razderao na dvoje. U tom se trenutku zemlja potresla, pećine raspuknuše i grobovi otvoriše.

Upravo u tom trenutku izbila je blagodat Božja. U trenutku kad se hramski zastor koji je odvajao čovjeka od Božje svete nazočnosti razderao, nešto se nevjerojatno dogodilo. Od toga trena, nije samo čovjek bio u stanju ući u nazočnost Gospodnju, nego je i Bog mogao izaći k čovjeku.

On koji je jednom boravio u "gustoj tami" nije čekao na nas da dođemo k njemu, nego je došao k nama. Sâm Bog preuzeo je inicijativu, a Kristova krv uklonila je sve prepreke. Bio je to jednostran korak s Gospodnje strane, korak kad jedna strana izjavljuje: "Dosta, stvorit ću mir. Srušit ću zid razdvajanja. Učinit ću to na svoju vlastitu inicijativu."

Prije križa za javnost nije bilo pristupa do Boga; samo je veliki svećenik mogao ući u Svetinju nad svetinjama. A sad je Isusov križ otvorio put do Očeve nazočnosti. Bog je samo svojom milošću srušio zid koji nas je sprečavao do njegove nazočnosti. Sad je on mogao doći k čovjeku te prihvatiti njegove izgubljene sinove i grešnike svih vrsta.

Pogledajmo Izraelovo čudesno izbavljenje. Kad je narod Božji prešao Crveno more po suhu, vidjeli su kako su se valovi obrušili na njihova neprijatelja iza njih. Bio je to slavan trenutak te su održali silan sastanak slavljenja plešući, pjevajući i zahvaljujući: "Slobodni smo! Bog nas je izbavio iz ruku tlačitelja."

Izraelova priča predstavlja naše vlastito izbavljenje iz ropstva i krivnje grijeha. Znamo da je sotona bio poražen na križu i da smo u jednom trenutku bili oslobođeni iz njegova čeličnog zahvata. No u Božjem naumu našega spasenja i izbavljenja još je nešto više. Vidite, Bog nikada nije naumio da se Izrael utabori na obali Crvenog mora, gdje je doživio pobjedu. Izvodeći ih iz Egipta, njegov je veći naum bio da ih uvede u Kanaan, zemlju svoje punine. Ukratko, izveo ih je da bi ih uveo: u svoje srce, u svoju ljubav. Želio je narod koji će potpuno ovisiti o njegovoj milosti, milosrđu i ljubavi. A to je jednako istina i za njegov narod danas.

Izraelov prvi ispit došao je nekoliko dana kasnije, a završili su mrmljajući i prigovarajući, krajnje nezadovoljni. Zašto? Upoznali su Božje izbavljenje, ali nisu naučili njegovu veliku ljubav za njih.

To je predmet moje poruke: ne možete ući u radost i mir i doista ne možete saznati kako služiti Gospodinu dok ne vidite njegovu radost u vašem izbavljenju… dok ne vidite radost njegova srca dok komunicira s vama… dok ne vidite da je kod križa uklonjen svaki zid … dok ne vidite da je sve iz vaše prošlosti osuđeno i zbrisano. Bog kaže: "Želim da ideš dalje, da uđeš u puninu koja te čeka u mojoj nazočnosti!"

Mnogi se danas raduju u divnim blagodatima križa. Izašli su iz Egipta i stoje na "pobjedničkoj strani" svoje kušnje na Crvenom moru. Uživaju u slobodi i neprestano zahvaljuju Bogu jer je bacio njihova tlačitelja u more. Ali mnogi od tih istih vjernika promašili su veće Božje naume i blagodati za njih. Oni ne uspijevaju vidjeti zašto ih je Gospodin izveo, što znači da bi ih uveo k sebi.

Ovu usporedbu ispričao je Isus koristeći je kao školski primjer da bi nas naučio veliku istinu. U toj usporedbi jasno vidimo blagodat čovjeka, a isto tako vidimo i blagodat Boga. Vidite, usporedba o izgubljenom sinu nije samo o opraštanju izgubljenom čovjeku. Ona je i o radosti oca koji je potrčao k sinu.

Poznata vam je ova priča. Jedan je mladić uzeo svoj dio baštine i spiskao je na razvratan život. Završio je slomljen, uništena zdravlja i duha, te je u svojoj najnižoj točki odlučio vratiti se svome ocu. Pismo nam govori: "Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20).

Morate znati da oca ništa nije sprečavalo da ovom mladiću oprosti. Ovaj mladić ništa nije trebao učiniti, čak ni priznati svoje grijehe, jer je otac već osigurao pomirenje. Sve se to zapravo dogodilo očevom inicijativom; potrčao je k sinu i zagrlio ga čim je vidio da momak dolazi cestom. Istina je da oproštenje nikada nije problem ni za jednoga oca koji ljubi. Isto tako, ovo nikada nije problem ni za našega nebeskog Oca kad vidi svoje dijete da se kaje.

Dakle, oproštenje jednostavno nije tema ove usporedbe. Zapravo, Isus jasno daje na znanje da ovom izgubljenom sinu nije bilo dovoljno da mu bude samo oprošteno. Otac nije zagrlio svoga sina samo da bi mu oprostio, a zatim ga pustio da idem svojim putem. Ne, ovaj je otac želio nešto više od samoga sinovljevog obnovljenja. Želio je njegovo društvo, njegovu nazočnost, zajedništvo.

Iako je izbuljeni sin primio oproštenje i naklonost, još uvijek nije ušao u očevu kuću. Tek je tada otac bio zadovoljan i radost mu je bila potpuna kad mu je sin bio uveden u njegovo društvo. To je predmet ove usporedbe.

Ovdje priča postaje vrlo zanimljiva. Sin se definitivno nije osjećao lagodno kad mu je otac oprostio. Zbog toga je oklijevao ući u očevu kuću. U biti mu je rekao: "Kad bi ti samo znao što sam činio, svu prljavštinu i bezbožne stvari! Griješio sam protiv Boga, protiv tvoje ljubavi i dobrote. Ne zaslužujem tvoju ljubav. Imaš svako pravo odbaciti me."

Bila je to stara narav koja je govorila iz njega. Zapravo je govorila: "Ne mogu samo tako ušetati u kuću. Moj me otac ljubi i grli, ali ne postavlja nikakva pitanja. Prihvaća me raširenih ruku. To nije u redu. Potreban mi je plan otplate duga. Vjerojatno dugujem više nego što mogu platiti, ali moram pokušati."

Dragi sveti, a što je s vama? Protivite li se i vi poticajima svoga Oca da dođete u njegovu nazočnost? Možda znate da su vam grijesi oprošteni, no jeste li voljni dopustiti mu uživati u vašem društvu? Možda ste poput izgubljena sina: stojite na cesti, plačete, kajete se i puni ste svete žalosti. Poput njega, i vi vapite Ocu: "Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zove tvojim sinom" ( Lk 15,21).

To je doista istinsko pokajanje. Ali takvo pokajanje nije potpuno ako se protivite ući u kuću svoga Oca. Čemu oklijevanje? Poput izgubljena sina, i vi ste možda još usredotočeni na svoje prošle grijehe.

No ne zaboravite kako je ovaj otac odgovorio svome sinu. Nije izgovorio ni jednu riječ ukora. Ništa ne govori o tome što je izgubljeni sin činio, nema spomena o njegovu buntovništvu, ludosti, raskalašenom životu, duhovnoj propasti. Zapravo, otac čak nije ni prihvatio pokušaje svoga sina da ostane vani, nedostojan. Ignorirao ih je. Zašto?

U očevim očima, "stari" sin bio je mrtav. Taj sin potpuno je bio izvan njegovih misli. Ovaj sin koji se vratio kući sada je u očevim očima bio novi čovjek. Njegova prošlost nikada se više nije spominjala. Otac je zapravo govorio: "Što se mene tiče, moj "stari" sin je mrtav. Sada hodaj sa mnom kao novi čovjek. Takvim te ja držim. Nema potrebe da živiš pod krivnjom. Nemoj i dalje govoriti o svom grijehu, svojoj nedostojnosti. Problem grijeha je riješen. Sada hrabro dođi u moju nazočnost i budi dionik moje milosti i milosrđa. Ja se radujem u tebi!"

Ali izgubljeni sin nije bio sretan u nazočnosti svoga oca. Vjerojatno je mislio: "Zar ne bih trebao biti oštro discipliniran? Što da učinim da to sredim? Moram snositi posljedice, osjetiti tvoj štap na svojim leđima. Moram dokazati da sam se promijenio."

Razmišljao je o osudi, a to je na njega stavio sotona. Ista se stvar danas događa s mnogom djecom Božjom. Naš se Otac raduje nad nama i prihvaća nas u svom ljubljenom zagrljaju, međutim, mi mislimo da poniznost znači govoriti Bogu kako smo bili loši te radije iskopavamo svoje prošle grijehe nego da vjerujemo izrazima njegove ljubavi. I sve vrijeme mislimo da smo krivi: "On mora biti ljut na mene. Sagriješio sam gore od drugih."

Izgubljeni je sin trebao ono što Pavao naziva "obnovljenje uma". Volim čitati ove riječi iz ove usporedbe: "Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga. Stavite mu na ruku prsten, a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo'" (Lk 15,22-23).

U toj točki, očeve su sluge iznijele najbolju haljinu u kući. Dok su je oblačili na sina, ovo predstavlja njegovo oblačenje u Kristovu pravednost. A onda je otac stavio sinu prsten na prst, što označuje sjedinjenje s Kristom. Na kraju, stavio je svome sinu obuću na noge, što znači biti obučen u evanđelje Kristova mira. Ovaj dragi otac svome je djetetu pokazivao:

"Odbacimo ove dronjke tvoga tijela, ove krpe tvoga vlastitog nastojanja da mi ugodiš. Dopusti da ti pokažem kako te ja vidim, kako te ja držim. Dolaziš u moju kuću i ulaziš u moju nazočnost kao novo, kraljevsko dijete. Ne dolaziš kao prosjak ili rob, već kao moj sin u kom se radujem. Dođi dakle s hrabrošću i sigurnošću."

Jednako je istina i za nas danas. Mi moramo biti obnovljeni u svome razmišljanju o tome kako nas Bog prima u svojoj nazočnosti. Vraćam se u redak na početku ove poruke: "Prema tome, braćo, budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama, taj novi i životnonosni put on nam je otvorio kroz zastor... pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22).

Riječ "hrabrost" ovdje je izvedena iz korijena koji znači "oslobođeni rob". To znači, ne više pod zakonom grijeha i smrti, već pod vlašću milosti. Ukratko, samo Očevom ljubavlju, samo njegovom milošću, kvalificirani smo ući u njegovu nazočnost. A ovo je ta kvalifikacija: "...veselo zahvaljujte Ocu koji nas učini (kvalificira) dostojnima sudioništava u baštini svetih u svjetlu. On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina" (Kol 1,12-13).

Mi jednostavno sami sebe ne može kvalificirati da bismo bili prikladni za nazočnost Božju. Možemo moliti i čitati Bibliju dok se ne onesvijestimo i možemo obećavati Bogu da ćemo činiti bolje. Ali nikakva nas djela tijela nikada neće kvalificirati za njegovu nazočnost. Mi Bogu ne donosimo apsolutno ništa što bi bilo vrijedno njegove radosti. To dolazi jedino njegovom milošću.

Sad se pripremala gozba da se proslavi sinovljev povratak u očevu kuću. Otac je najavio: "Sad je potrebno da uđemo u kuću i da se proveselimo." Ljubljeni, isto se odnosi i na nas danas: neophodno je da bez krivnje i osude uđemo u Očevu nazočnost i da budemo radosni!

Ovdje očeva izjava otkriva njegovu čistu radost što mu je dijete još jednom "doma", u kući ljubavi, mira i radosti. Otac u biti izjavljuje: "Neophodno je da moje dijete uđe u moj dom, u moju nazočnost, u moju kuću. To je moja radost."

Sad zamislite sina kako prelazi prag kuće. Kako se drži dok ulazi? Ako snužden sjedi u kutu još jednom vrteći u sebi svoje grijehe i žaleći nad svojim izgubljenim godinama, ne može ugoditi svome ocu. Ne može sjediti u nazočnosti takve zadivljujuće milosti, a da njime još uvijek vlada strah od osude, razotkrivanja i primanja kazne ako ponovno sklizne i sagriješi. Takav stav povrijedio bi srce njegova oca.

Pismo nam govori što se zatim dogodilo: "...veselimo se... I počnu se veseliti" (Lk 15,23-24). Kažem vam, neobuzdana je radost izbila u toj kući, s pjesmom, plesom, slavljenjem. A sve je to bilo jer je tamo bila očeva radost. Sin je bio u stanju ući u kuću bez krivnje i osude jer je znao da je njegov otac s njim u miru.

Pitam vas, što mene može razveseliti i obradovati u Očevoj nazočnosti? Što može osloboditi moje srce u njegovu zajedništvu? Što me može osloboditi da budem veseo sa svojim Ocem? Ne samo spoznaja da sam siguran, ne samo to da mi je križ dao pristup Ocu, ne samo to da je tamo olakšanje za moju dušu, već po vjeri vidjeti kako se Gospodin raduje u meni! Gledati kako se on raduje nada mnom, vidjeti da je zadovoljan sa mnom! Znati da u njegovim očima nema ni mrlje grijeha na meni i da me on gleda kao dostojna i kao svoju radost.

Ljubljeni, to je stvarna bit ove usporedbe. Ona manje govori o povratku sina, a više o Očevoj radosti! Ovaj je otac bio potpuno usredotočen na društvo sa svojim sinom, na zajedništvo s njim, na jedinstvo s njim. A tako je i s nama; naša nazočnost u Očevoj kući njegova je radost i veselje. Podsjećam vas na Očeve riječi na Isusovu krštenju: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!" Upravo kao što se Bog radovao u svome Sinu, tako se raduje i u vama jer vi ste u njegovu Sinu.

Često se pitam zašto je danas toliko vjernika, uključujući i onih u službi, tako oboreno i obeshrabreno. Zašto tolikima nedostaje istinska radost i odmor? Uvjeren sam da je kod mnogih to zbog toga što teško sami sebe vide kao što ih vidi Bog. Trajan mir i radost dolaze jedino kad duboko u sebi vjerujemo da smo ono što Bog kaže da jesmo. A njegova Riječ kaže: "...umrli ste i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu" (Kol 3,3).

Zamislite kako bi bilo tragično, kako ponižavajuće za očevu ljubav kad bi izgubljeni sin radosno ušao u kuću svoga oca samo da bi ga potpuno svladao stari strah. "Ovo je predobro da bi bilo istinito. Što ako se otac predomisli? Što ako sutra padnem?" Ne! Morao se oduprijeti takvim mislima i umjesto toga uprti svoje oči na vidljivu radost koju je njegov otac imao u njemu upravo u tom trenutku.

Znam pastira koji je nedavno pao u svoju staru ovisnost o drogi. Taj čovjek odmah je bio okružen skupinom "Jobovih tješitelja", pastira i starješina koji su ustrajali da ponovno "proživi" sve detalje svoga grijeha da bi ga mogli "obnoviti". Kažem vam, takva stvar nikada ne obavlja Božje djelo obnovljenja. Krivnja, osuda, djela tijela, ništa od toga nikada nikoga neće vratiti u Očevu ljubav.

Činjenica je da se taj pastor već pokajao. U svojoj je patnji vapio: "Sagriješio sam protiv Boga, protiv svoje obitelji, protiv svoje zajednice." Posljedice su već bile. Ono što ovaj čovjek upravo sada treba jest znati da je Otac tamo da ga zagrli, da ga poljubi, da mu poželi dobrodošlicu kući i kaže: "Radujem se u tebi. Došao si do pobjede križa. Moj si ljubljeni sin i učiš Krista."

Kao Kristovi sljedbenici, moramo uzeti Boga za riječ i prihvatiti da je istina ono što za nas kaže. To znači da naš "stari čovjek" predstavlja čovjeka koji još uvijek nastoji ugoditi Bogu u tijelu. Takav čovjek mrzi grijeh i ne želi sablazniti Boga, ali njegova ga savjest neprestano dovodi pod krivnju. I tako se obvezuje da će nadvladati svoj problem grijeha: "Promijenit ću se! Još ću se danas početi boriti sa svojim lakozavodljivim grijehom, bez obzira koliko me to koštalo. Želim da Bog vidi koliko se trudim.

Takav čovjek donosi Gospodinu mnogo znoja i mnogo suza. Moli i posti kako bi dokazao Bogu da ima dobro srce. U stanju je danima odupirati se grijehu te sam sebi govori: "Ako to mogu jedan dan, zašto ne dva? Ako uspijem dva dana, zašto ne četiri, zašto ne čitav tjedan?" Krajem mjeseca osjeća se dobro u vezi sa sobom, uvjeren da će se sam osloboditi.

Ali onda se na površini pojavljuje njegov stari grijeh i on ponovno tone duboko u očaj. Zatim započinje čitav ciklus iznova. Takav čovjek u žrvnju je koji nikada ne staje, kojega se ne može riješiti.

Neka tako nikada ne bude! Njegov čovjek-u-tijelu bio je razapet s Kristom, ubijen u očima Božjim. Doista, Pavao nam govori da je stari čovjek na križu proglašen mrtvim. Isus je odveo toga starog čovjeka u grob, gdje je ostavljen kao mrtav i zaboravljen. I upravo kao što je otac izgubljena sina ignorirao "staroga čovjeka" u svome sinu, Gospodin govori i našem starom čovjeku: "Ne prepoznajem ga i neću se njime baviti. Sad prepoznajem samo jednog čovjeka, jednoga s kojim ću se baviti. To je moj Sin Isus i svi koji su u njemu po vjeri."

Novi čovjek jest onaj koji je predao svu nadu da će ugoditi Bogu bilo kakvim trudom svoga tijela. On je umro starim putovima tijela. I po vjeri došao je do saznanja da je samo jedan način kako da ugodi Bogu, jedan način kako da ga razveseli: Krist mora postati sve. On zna da postoji samo Jedan koga Otac prepoznaje: Krist i sve koji su u njemu.

Ovaj novi čovjek živi jedino od vjere: "Pravednik će živjeti od vjere." On tako vjeruje Riječi Božjoj da se ne oslanja ni na što drugo. On je pronašao izvor svega u Kristu koji je svedostatan. I vjeruje što Bog kaže za njega: "Tvoj je stari čovjek mrtav i tvoj je život sakriven s Kristom u Bogu." Možda to ne osjeća i potpuno ne shvaća, ali ne prepire se s Riječju svoga ljubljenog Oca. Prihvaća to po vjeri, vjerujući da je Gospodin vjeran svojoj Riječi.

Sad je Otac u potpunoj radosti te izjavljuje: "Ovo je moj ljubljeni Sin u kom se radujem. Ti si njegovo tijelo i on je tvoje vrhovništvo. Zbog toga, radujem se i u tebi. Sve što sam dao svome Sinu, dajem i tebi. Njegova punina je i tvoja."

To je slika što znači hrabro ući u njegovu nazočnost!