Jeste Li Molosrdni?

"Veliko je, o Jahve, tvoje smilovanje" (Ps 119,156). "Milostiv je Jahve i milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim" (Ps 145,8.9).

Želim vam postaviti jedno pitanje koje sam u posljednje vrijeme postavljao i sebi: jeste li milosrdni? Većina od nas odgovorila bi: "Koliko god mogu suosjećam s onima koji trpe. Osjećam bol moje povrijeđene braće i sestara u Kristu i pokušavam im pomoći. Činim najbolje što znam da pomognem svome bližnjem u potrebi. A kad ljudi mene povrijede, opraštam im i ne zamjeram."

Vjerujem da svi iskreni kršćani imaju neku dobru mjeru milosrđa za izgubljene i povrijeđene. Zahvalan sam Bogu za to. Ali žalosna je istina da Riječ Božja u mnogima od nas otkriva duboke korijene predrasude i vrlo ograničenu zamisao o milosrđu.

Većina religija koje tvrde da se boje Boga imaju vjerovanje ili nauku koja kaže: "Božje nježno milosrđe koje je sklono ljubavi pruža se prema čitavom čovječanstvu." Kao Isusovi sljedbenici, mi svijetu mnogo govorimo o njegovom nježnom milosrđu. Ali evo istine:

• Većina evanđeoskih denominacija ne pružaju Božje nježno milosrđe koje je sklono ljubavi čak ni jedni drugima, a kamoli onima koji su od njih otišli i započeli s novom grupom.

U proteklih pet godina posjetio sam približno pedeset država održavajući konferencije za pastore. Svuda po svijetu vidio sam nesložne, protivničke crkvene sustave koji nisu bili ni nježni ni milosrdni. Mislim na neke baptističke, pentekostne, karizmatske i druge vođe crkvenih skupina koji nimalo ne ljube druge. Prečesto odbijaju imati zajedništvo ili čak razgovarati jedni s drugima.

Jedna denominacija u jednoj zemlji nije dopustila našem timu ni ući kroz njihova vrata. Rekli su da odbijaju surađivati s nama sve dok surađujemo s drugim službama koje su se od njih otuđile.

• Ogroman broj bijelih crkava ne pruža Božje nježno milosrđe koje je sklono ljubavi svojoj crnoj braći i sestrama, Hispancima i Portorikancima pa čak ni drugim etničkim skupinama.

Tragično, ali ova predrasuda jednako je istinita i u nekim etničkim crkvama. Kad se pokaže neki bijelac, zajednica se osjeća nelagodno. Na nekim je mjestima prešutan stav: "Ovo nije tvoje mjesto. Ovdje nisi dobrodošao." To se ne događa samo na jugu, već i u gradovima na sjeveru, istoku i zapadu. Znam da je to istina i ovdje u New Yorku.

• I među nekim odanim vjernicima postoje predrasude i ograničeno milosrđe koje ne postoji ni kod nekih grešnika.

Mnogo je ljudi kojima velik broj kršćana ograničava Božje milosrđe. Mislim na prostitutke koje rade u bordelima. Mislim na ljude u Africi i drugim kontinentima gdje tisuće umiru od AIDS-a. Mislim na homoseksualce koji podnose beskrajnu bol i duševnu muku, kušnje života, koji alkoholom pokušavaju zatomiti svoju bol.

Da, vjerujem da je homoseksualizam grijeh koji Pismo osuđuje. Da, vjerujem da plaća za grijeh na ovom svijetu donosi bolest i smrt. Ali ne mogu vjerovati da Bog isključuje svoje nježno milosrđe ijednom grešniku koji vapi k njemu tražeći Kristovu milost i ljubav.

Prema onome što čitam u Pismu, ne mogu prihvatiti da bi se moj Spasitelj oglušio na očajnički vapaj prostitutke, homoseksualca i ovisnika o drogi ili alkoholu koji su dosegli dno. Njegovo je milosrđe neograničeno, nema mu kraja. Zbog toga, kao njegova Crkva, Kristovo predstavničko tijelo na zemlji, ne možemo nikoga isključiti tko vapi za milosrđem i izbavljenjem.

• U našem srcu postoje pristranosti poput dubokih rijeka koje su tijekom godina isklesale granice predrasuda.

Možda nismo ni svjesni tih unutarnjih predrasuda dok nas iznenada ne udare u lice i suoče s istinom u vezi s našim srcem. Dok o tome razmišljate u svom vlastitom životu, pitam vas ponovno: jeste li milosrdni, nježni i skloni ljubavi? Zamišljam kako mnogi čitatelji kažu "da" na to, međutim, pitajte one oko sebe, svoju obitelj, suradnike, prijatelje i bližnje, svoje prijatelje drukčije boje kože, i poslušajte njihov odgovor.

Recite mi gdje je u svemu tome glas Crkve? Dobro me čujte: stare, pristrane, zadrte, podijeljene organizacije koje zovemo Crkvom sada su poput "Šila" i "Ikaboda": "Otišla je slava!" Duh Sveti ništa neće imati s tim starim mješinama. One su već davno izgubile pomazanje koje je ostalo od njihova izvornog poziva.

Neka taj stari, mrtav sustav ordinira i vjenčava homoseksualce, neka gazi Kristovo božanstvo, neka ide svojim putem daleko od Boga! Oni propovijedaju "tolerantnost" koja je potpuno drukčija od onoga što Pismo naziva Božjim nježnim milosrđem. Oni nisu tolerantni, nego slijepi i to je isušilo njihove organizacije i svu silu evanđelja. U Božjem planu za ove posljednje dane oni nemaju budućnost.

Neka se te crkve i službe pokaju! Gospodnje milosrđe uvijek je pruženo, ali on potpuno napušta one koji nastavljaju odbijati njegovu istinu.

Ova Crkva posljednjeg vremena izranja iz užarenih peći i dugih dana muke. Dakle, pitam vas, što Bog planira učiniti?

Ono što ja vidim da se događa jest da Duh Sveti uvodi jedan narod u potpunu slomljenost. On ih vodi da otkriju slabost u svome vlastitom tijelu da bi im se pokazao jakim. Vidim ga kako vodi ljude do kraja samih sebe rušeći njihovu nepopustljivu volju, sve dok stav njihova uma ne postane samo: "Neka bude njegova volja." Vidim ga kako odvodi svoje ljubljene na mjesto tako teške kušnje da ih samo čudo može izbaviti. A kroz sve to, oni postaju za sve potpuno ovisni o Gospodinu.

Opisuje li to vašu situaciju? Možda godinama hodate s Isusom, ali nikada se niste suočili s ispitom kakav je upravo pred vama. Na vas dolaze stvari za koje vam se čini da će vas svladati, stvari s kojima se jedino Bog može pozabaviti. I znate da vas jedino on može kroz to provesti.

Upravo sada islamisti se pripremaju za konačan džihad da "osvoje svijet" za Alaha. Širom svijeta podižu se islamistički vojni kampovi s porukom mržnje okarakterizirane nemilosrdnim odrubljivanjem glava.

Međutim, i Gospodin priprema ljude da se suoče s gnjevom ovoga svijeta. Kako će to ostvariti? On ih obučava i oprema u svojoj dobroti i miru. Naš Bog je Bog ljubavi i on neće koristiti bombe, puške ili samoubilačke odrede, već ljude pobjede koji su neustrašivi u Gospodnjem nježnom milosrđu.

Širom svijeta narod Božji podnosi trpljenje, nevolje i mučenje više nego ikada u svome životu. A iz toga siguran sam u ovo: postoji božanski, vječni naum u žestini tih duhovnih i fizičkih bitaka koje se sad događaju u istinskom Kristovom tijelu. "Gospodin je... milosrdan svim djelima svojim" (Ps 145,9).

Naš Gospodin imao je plan čitavo vrijeme. Sâm je Bog sišao i uzeo obličje i stanje čovjeka, živeći među grešnim ljudima. Podnosio je njihovu mržnju, doživio njihovo odbacivanje i suočio se s nezamislivom sramotom, no kroz sve to nikada se nije osvećivao.

Isus nikada nije podigao vojsku osvetničkih džihadista, punih mržnje. Nije koristio tjelesno oružje. Umjesto toga, rušio je utvrde silnom dobrotom. Naš Gospodin imao je samo jedan ratni plan: nježnu, milosrdnu ljubav. Doista, ljubav je upravljala svim njegovim djelom na zemlji. On je pun izraz Božje ljubavi: "Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe" (2 Kor 1,3).

Isus je dopustio svojim neprijateljima da ga zlostavljaju i ismijavaju pa čak i da ga tjelesno ubiju. A kad se digao iz groba, digao se kao pomazana glava nove Crkve, novih ljudi. Sad je tu tijelo od mnogih udova koji se sastoje od svih rasa i naroda: Židova, nežidova, muhamedanaca, budista i svih koji priznaju Krista kao Gospodina. Oni su uvedeni u jednoga čovjeka, jedno tijelo, tvoreći novo čovječanstvo. A posljednjeg dana, svi će oni biti podignuti u jednom čovjeku, Isusu.

Ljubljeni, ako ste u Kristu, onda ste dio toga tijela. A dio ste i Gospodnjeg djela posljednjeg vremena. Vidite, danas Boga na zemlji zanima ovaj novi čovjek. Kao što je Krist bio na zemlji, tako će biti i svi koji su u njegovu tijelu. I kao što je Isus bio otkrivenje Očeve nježne ljubavi za izgubljeno čovječanstvo, tako i svi koji su danas u Kristu trebaju pokazivati tu istu nježnu ljubav.

Pavao kaže da su patnje koje Kristovo tijelo podnosi tako žestoke da su "iznad naše snage, tako da smo izgubili nadu u život... Čak smo u sebi smatrali sigurnom smrtnu osudu" (2 Kor 1,8-9). Zašto je to tako?

Da postanemo sudionici u utjesi Gospodnje nježne ljubavi i milosrđa. Da iskusimo utjehu, nadu i ohrabrenje u ova teška vremena kako bismo mogli pružati utjehu trpljenju drugih koji su izgubili svu nadu. Što mračniji ovi dani postaju, svijet će više trebati tu vrstu utjehe, nade i ljubavi. Ljudima će biti potrebno vidjeti da postoje oni koji su bili u bitki svoga života i iz nje izašli. To je svjedočanstvo Crkve posljednjeg vremena.

Činjenica je da Bog samo jednim udarcem može okončati svaku bitku, oboriti svakoga svjetskog vođu, uništiti sva đavolja djela. On pod svojim zapovjedništvom ima legije anđela koji to mogu obaviti. Jednom je odredio jednoga snažnog anđela da za svega nekoliko sati uništi sto osamdeset pet tisuća neprijateljskih vojnika koji su došli protiv Izraela. A dvojici je anđela naložio da preko noći zbrišu Sodomu. To isto može učiniti i danas. Ti isti anđeli još su uvijek na djelu.

Isusovi učenici to su znali i htjeli su da sazove oganj s neba na Samarjance koji nisu vjerovali. Ali Krist im je rekao: "Ne znate kakvoga ste vi duha" (Lk 9,55) ili "kakav vas je duh spopao".

Pitam vas znate li kakvog ste vi duha u ove dane pune straha? Što današnji naslovi novina čine vašem srcu? Spuštate li se na kupanje u politički mulj koji se svakodnevno nalazi u medijima? Postajete li sve tvrđi, skeptičniji, sumnjičaviji pa čak i raspoloženiji za osvetu? Ili vam srce postaje sve mekše, sve nježnije?

Dok postavljam ovo pitanje, govorim svim vjernicima pa tako i svakome tko je u službi, svakome tko prorokuje, svakome tko je pun revnosti za Gospodina, svakome tko propovijeda svetost, svakome tko je pomazan Duh Svetim da čini djelo Božje. Može li takav čovjek vršiti svoje sveto djelo s netaknutim područjem tvrdoće? Je li stvarno moguće pokazivati sličnost s Kristom, a ne imati blago srce?

Da, to je istina za mnoge kršćane. A to je jedna tako važna stvar u očima Božjim da nam je dao čitavu jednu knjigu Biblije koja se time bavi. Knjiga Jone i sve o čemu govorim u ovoj poruci posvećeno je tome.

Većina biblijskih znalaca slaže se da je Jona autor ove knjige. To je neuljepšano priznanje jednoga pobožnog čovjeka o problemu njegova vlastita srca. U to vrijeme Jona je u Izraelu bio cijenjen prorok. Čitamo o njegovu ohrabrujućem proroštvu da će Bog spasiti Izraela od gorke nevolje koju mu je zadavao neprijatelj.

Ali u toj knjizi Jona se prikazuje kao svojeglav, sebičan i neposlušan sluga Božji. Kao autor, Jona ne nastoji uljepšati svoje iskustvo. Ova knjiga njegov je pokušaj da upozori svakog vjernika o vlastitim predrasudama u vezi s milosti Božjom.

Vidite, kao Židov, Jona je odrastao s mržnjom prema Ninivi. Ovaj velik neprijatelj Izraela bio je nešto poput današnjeg Irana prema Americi. Niniva je bila sklona uništiti Izraela i stajala je kao neprestana prijetnja Izraelovu opstanku. To je bilo društvo gdje je bila neiskazana pokvarenost. Jona je bio naučen gledati na Ninivu kao na pokvaren, nasilan grad, koji je bio neprijatelj njegova vlastitog naroda.

Bog ga je uputio da ide u Ninivu i viče protiv njegove zloće. Prorok je trebao upozoriti Ninivljane da imaju četrdeset dana od trenutka njegova proročanstva prije nego stigne sud Božji.

Ali Jona nije htio upozoriti Ninivljane. Prepirao se s Gospodinom: "...znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ" (Jon 4,2).

Svojim ponašanjem Jona je govorio: "Gospodine, zašto bih propovijedao tom narodu? Oni su naši neprijatelji. Ako išta, trebali bi biti uništeni. Međutim, znam da ako se ti Ninivljani pokaju, oprostit ćeš im. A ja ću ispasti budala! Nitko u Izraelu više me neće slušati. A Ninivljani će me sa smijehom istjerati iz svoga grada. Postat ću svjetski poznata sramota. Riječ o mojoj ludosti dospjet će do svake luke."

I tako, umjesto da propovijeda, Jona je krenuo u bijeg. Popeo se na lađu koja je išla u suprotnom pravcu od Ninive. Bilo je to djelo koje je otkrivalo njegovu vlastitu predrasudu u vezi s Božjom milosti. Jednostavno rečeno, Jona nije bio voljan vidjeti Božje nježno milosrđe kako se proteže do njegova neprijatelja.

Danas su mnogi kršćani u toj stvari upravo poput Jone. Ovaj je čovjek vjerovao u Božje milosrđe prema njegovoj vlastitoj zemlji Izraelu kao i drugi proroci. Svi su oni vikali: "Gospodine, dođi i blagoslovi našu zemlju. Pošalji svoje nježno milosrđe na Izraela." Ali Jona nije pružao to isto milosrđe Ninivljanima. Nije mogao gledati Božje nježno milosrđe prema nijednoj drugoj naciji koja je bila protiv Izraela.

Kad je lađa koja je nosila Jonu ušla u strašnu oluju, prorok je tražio da ga posada baci u more. Svima je poznata priča u toj točki: "Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu" (Jon 2,1). Ogromna riba vjerojatno je slijedila lađu i progutala Jonu. Tri dana i noći Jona je vapio "iz utrobe riblje" (Jon 2,2). Priznao je: "Ovo je Božje djelo. On me bacio na ovo mjesto!"

Neki će čitaoci možda reći: "Ja nisam poput Jone. I ja sam u nevolji, povrijeđen kao nikada u svom životu. Iz dana u dan vapim iz trbuha moga vlastitog pakla. Preplavljen sam strahom i oluje me bacaju amo-tamo. Ali ja nisam Jona. Ne bježim od Boga. Ja sam poslušan sluga i nikada neću reći: 'Bog mi to čini.'"

Možda mislimo da su naša testiranja Božja kažnjavanja ili kušnje naše vjere. No ostaje činjenica: "Mnoge nevolje ima pravednik" (Ps 34,20). I možemo biti sigurni da Gospodin dopušta te stvari u svojoj svemoćnoj ljubavi za nas "...jer Gospodin kara onoga koga ljubi" (Heb 12,6). Kroz što god prolazimo, u tome je božanski naum i sve se događa prema Božjem nježnom milosrđu.

Poput Jone, vjerujem da jasnije vidim što Bog u meni pokušava izraditi. To je upravo ono isto što je htio postići u Joni u utrobi njegova pakla. Doista, to je isto ono što Bog nastoji obaviti u svim našim kušnjama.

A to je da je Gospodin pokušao omekšati Jonino srce i učiniti ga potpuno ovisnim o njemu. Htio je imati proroka koji će mrziti grijeh i upozoravati na dolazeći Božji gnjev, ali koji će biti nježan i milosrdan svima koji se pokaju. Ukratko, Bog nastoji iz svoga naroda posljednjeg vremena iščupati svu preostalu tvrdoću i ovisnost o sebi samima.

I tako je Bog odlučio uvesti Jonu u situaciju u kojoj mu nikakav čovjek ili sila neće moći pomoći. Bilo je to mjesto daleko od ljubavi i milosrđa prijatelja, obitelji ili proroka, bilo je to mjesto prividne smrti. Ukratko, Jona je trebao biti lišen svake ljudske nade. Prorok govori o tome kad piše: "Sve poplave tvoje i valovi oboriše se na me" (Jon 2,4). U biti je govorio: "Ovo je iznad mene. Nevolje mi dođoše iznad glave. Samo me čudo može spasiti."

A kad je jednom došao na to mjesto, Bog je izlio na njega svoje najnježnije milosrđe i obnovio svoga slugu te ga svježe pomazao.

Vidite, nešto od nježnoga Božjeg milosrđa treba biti u svakom sluzi koji govori proročki. To je jedna od lekcija koju je Bog htio da Jona nauči. Ako ijedan sluga Božji želi proročki govoriti u vezi sa sudom Božjim, riječ mora doći iz mjesta slomljenosti i suza. I mora biti iznijeta iz srca koje zapravo kaže: "Radije ću biti budala u očima svijeta samo da iznesem ovu riječ."

Godinama sam govorio o tisućama vatri koje dolaze na naš grad. Ako je ta riječ doista od Boga, onda nešto od njegova milosrđa mora biti nazočno i u mom srcu dok je iznosim. Prije svega, moram biti voljan da se to nikada neće dogoditi zbog Božjega nježnog milosrđa. A drugo, moram biti voljan biti ismijan da bi Božje milosrđe moglo biti proslavljeno.

Dok gledamo u Joninu priču, nalazimo ga sad kako u poslušnosti Bogu propovijeda na ulicama Ninive i viče onim zlim ljudima: "Imate još samo četrdeset dana. Nakon toga, vaš će grad biti razoren pod sudom."

Ubrzo nakon njegova prorokovanja, val pokajanja preplavio je Ninovu. Ninivljani "su glasno Boga zazivali... Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini" (Jon 3,8.10). Poštedio je Ninivu. Opozvao je uništenje jer su se pokajali.

Kako je Jona reagirao na preokret događaja? "Joni bi veoma krivo, i rasrdi se. I ovako se pomoli Jahvi: '...Sada, Jahve, uzmi moj život'" (Jon 4,1-3). Sad je bio očajan. Što se dogodilo? Kako je mogao reagirati s ljutnjom nad takvim nevjerojatnim očitovanjem milosrđa Božjeg?

Pomislili biste da će nakon svega kroz što je prošao moliti za Ninivu: "Gospodine, pokazao si svoje nježno milosrđe prema meni. Ljubio si me kad sam se pobunio. Ne možeš li isto učiniti za ovaj zao grad? Ne možeš li u njemu poštedjeti djecu? Nećeš li im svima pokazati isto milosrđe koje si pokazao meni?"

Ali nije se tako dogodilo. Jona je prošao kroz svu svoju kušnju bez da mu se srce omekšalo. A to se dogodilo jer je zloupotrijebio Božje nježno milosrđe prema sebi. Božje je milosrđe uzeo zdravo za gotovo. Nije dopustio da mu se ono utisne u srce i omekša ga prema drugima.

Pišući ovu knjigu, Jona nije sakrio grozotu svojih zlobnih djela. Njegova priča je priznanje, kao da govori: "Možete li vjerovati da sam još uvijek bio tako tvrd, tako bezosjećajan i sklon neopraštanju nakon sve nezaslužene dobrote i ljubaznosti koju je Bog pokazao prema meni? Upamtite: nemojte zaboraviti Božje milosrđe za vas. Ja sam se razljutio na Boga jer oni koji su stajali nasuprot meni nisu bili osuđeni. I pomislio sam: 'Umaknut će kazni!'"

Je li takav stav ikada bio i u vašem srcu? Kad se netko pogrešno prema vama ponašao, jeste li se u sebi razbjesnili jer niste vidjeli da je platio za to? Sad pitajte sami sebe koliko je nježnog milosrđa pruženo vama? Koliko je grijeha u vašem životu Gospodin pokrio svojim milosrđem i opraštanjem? Zadrhtim kad se sjetim da sam primio takvo neopisivo nježno milosrđe, a zauzvrat nisam bio milosrdan.

Jona nije završio svoju knjigu slavnim svjedočanstvom. Završio je pokazujući se pod blagim ukorom Gospodnjim zbog nedostatka nježnosti prema drugima. Svijetu je rekao: "Nisam naučio svoju lekciju. Ali još je uvijek učim."

Svi mi još uvijek učimo. Uvjeren sam da Bog želi ovu lekciju od Jone poručiti svom narodu u ovo posljednje vrijeme. Svako zlo i užas koji se upravo događaju na zemlji osmislio je sotona da otvrdne ljudska srca. A Božja velika briga za njegov narod kroz sve to ova je "stvar srca" o kojoj govori Jona. Dok islam i druge religije sve više rastu i otvrdnjuju srce, Bog je svojim Duhom na djelu sazrijevajući i jačajući istinsko Kristovo tijelo kroz bol.

To je svjedočanstvo hladnom i tvrdom svijetu. Mi smo u stanju reći: "Iskusio sam da je Krist kojem služim milosrdan i dobar. Ljubi me u svemu."

Njegova ljubav i milosrđe mogu biti i vaši bez obzira koliko je dubok vaš grijeh, bez obzira koliko se stvari čine beznadnima. On i za vas ima nježno milosrđe da vas kroz sve provede.