KAKO MOŽEMO ŠUTJETI?

Bog me spasio privlačeći moje srce. Kako su moja vjera i odanost prema njemu rasli, počeo mi je davati spoznaju i uvid, razumijevanje njegovih putova, želju da proučavam i učim te rastem čak dublje u njegovoj mudrosti. To je proces mentorstva i sazrijevanja, proces koji će trajati do dana dok ne umrem, ali započeo je s prizivanjem mojih emocija, ne moga uma.

Odrastao sam u obitelj koja ništa nije znala o Isusu. Moja majka i otac bili su djeca tame, zagnjureni u život okultizma, slijepi za svjetlo Isusove divne milosti. Živo se sjećam očiju moje majke. Bile su hladne, tamne i prazne. Oči bez emocija. U njima nije bilo ničega: ni ljubavi, ni osjećaja, ni suosjećanja … ništa osim crnila. Gledati u njezino lice bilo je kao zuriti u paklenu jamu. Ponekad mi se činilo kao da sâm sotona zuri natrag u mene kroz te jalove, prazne oči moje majke.

Ali milošću Božjom bio sam u stanju dovesti moju majku i oca Gospodinu. Ona je postala snažan svjedok Božjega divnog opraštanja i prvi put sam bio u stanju gledati u njezine oči i vidjeti ljubav i suosjećanje za kojima sam uvijek čeznuo. Praznina je nestala i na njezinu mjestu je bila čista ljepota, duša oslobođena mržnje i očaja. Bila je dijete slobode.

Kako bismo ikada mogli šutjeti kad smo bili svjedoci čudesne promjene duše oslobođene iz sotonina zahvata? Jednom kad vidimo što Isus može učiniti u životu i kroz život koji je odan njegovoj volji, zauvijek smo promijenjeni. Počinjemo čeznuti za svom mudrošću i osnaženjem koje Duh Sveti nudi. Ne možemo prestati vruće moliti za izgubljene i čeznuti da ih dosegnemo Božjom porukom.

Nicky Cruz, međunarodno poznat evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz živote nasilja i kriminala nakon susreta s Davidom Wilkersonom u New Yorku 1958. godine. Priča njegova dramatičnog obraćenja ispričana je najprije u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj vrlo traženoj knjizi Trči mali trči.