"Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu" (Fil 2,5).
"Ali mi imamo misao Kristovu." (1 Kor 2,16).
"...obnavljajte se duhom u kojem mislite." (Ef 4,23).
Sve su to poticaji apostola Pavla. On narodu Božjem govori: "Neka um koji je u Kristu, sâma Isusova misao, bude i vaš. Njegov način razmišljanja onaj je koji i mi moramo tražiti."
Što to znači imati Kristov um? Jednostavno rečeno, to znači misliti i djelovati kao Isus. To znači donositi odluke slične Kristu, odluke koje određuju kako trebamo živjeti. To znači zaustaviti svako djelovanje svoga uma s namjerom da se stekne um Kristov.
Svaki put kad pogledamo u zrcalo Riječi Božje, trebamo sami sebe zapitati: "Odražava li ono što vidim o sebi Kristovu narav i misao? Mijenjam li se iz slike u sliku prilagođavajući se svakim iskustvom koji Bog donosi u moj život sve više Isusu?"
Prema Pavlu, evo što je Kristov um: "...(Isus) se lišio jednakosti s Bogom uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima." (Fil 2,6.7).
Još dok je bio u nebu, Isus je donio jednu odluku. S Ocem je sklopio savez da će se lišiti svoje nebeske slave i sići na zemlju kao čovjek. Njegova je namjera bila sići na zemlju kao ponizni sluga. On je namjeravao služiti, a ne da služe Njemu.
Za Krista je to značilo: "Oče, idem izvršiti Tvoju volju." Isus je unaprijed odlučio: "Lišavam se svoje volje da bih vršio Tvoju, Oče. Potčinit ću svoju volju da bih mogao prihvatiti Tvoju. Sve što kažem ili učinim treba doći od Tebe. Sve ostavljam da bih potpuno ovisio o Tebi."
Zauzvrat, dogovor je Oca u savezu sa Sinom bio da će mu otkrivati svoju volju. Bog mu je zapravo rekao: "Moja volja nikada neće biti sakrivena od Tebe. Uvijek ćeš znati što radim i kako radim. Imat ćeš moj um."
Mnogi današnji ljudi koji tvrde da su Isusovi sljedbenici nikada nisu donijeli odluku da će živjeti kao što je živio Gospodin. Umjesto toga, oni žive ugađajući svome tijelu, prirodnim sklonostima, manama karaktera i tajnim grijesima, i nikada se ne žele promijeniti. Oni kažu: "To je moja priroda. Takav sam."
Ali kad Pavao smiono govori: "Ja imam um Kristov", on zapravo izjavljuje: "I ja sam sebe lišio ugleda. Poput Isusa, i ja sam preuzeo ulogu sluge", te traži da to isto bude istinito za svakog vjernika: "Ali mi svi možemo imati misao (um) Kristovu." (1 Kor 2,16).
Možda se pitate kada i kako je Pavao zapravo preuzeo život sluge? Ovaj je čovjek bio progonitelj vjernika, ubojica u srcu. Kako bi takav čovjek ikada mogao steći Kristov um?
Pavao je mogao točno pokazati kad se to dogodilo. Djela 9 opisuju kada i gdje je nastupila njegova promjena: u Damasku, na ulici zvanoj Prava, u kući čovjeka imenom Juda.
U ono je vrijeme Pavao još bio poznat kao Saul. S malom grupom vojnika bio je na putu za Damask da kršćane uhiti, dovede ih u Jeruzalem, zatvori i muči. Ali na putu za Damask objavio mu se Isus, oslijepivši ga i uputivši u Judinu kuću na Pravoj ulici, "gdje ostade tri dana slijep; niti je što jeo ni pio." (Dj 9,9).
U ona tri dana, Saulov je um bio obnovljen. Čitavo je ono vrijeme proveo u žarkoj molitvi, razmišljajući o svom prošlom životu. Ono što je tada od sebe vidio, počeo je prezirati. Tada je Saul postao Pavao.
On je bio vrlo ponosan čovjek; pun pogrešne revnosti, tražio je odobravanje drugih visokoumnih religioznih ljudi. Ali tada je rekao: "Došao je Krist i otkrio mi se te sam se odrekao svih svojih starih putova. Nema više ugađanja ljudima, nema više slijeđenja religijskih trendova! Sad sam postao Kristov."
"Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blagom, da Krista dobijem..." (Fil 3,8).
Pavao je bio čovjek koji je mogao reći: "Jednom sam bio netko. Svi oni koji su mi bili ravni po časti, uključujući farizeji, gledali su u mene. Bio sam farizej među farizejima, penjući se ljestvama uspjeha; smatrali su me svetim čovjekom, snažnim učiteljem Zakona. U zemlji sam imao ugled; u očima naroda bio sam bez mane.
Ali kada me Krist dohvatio, sve se promijenilo. Napustio sam borbu, natjecanje i sve ono što sam smatrao da daje značenje mome životu. Vidio sam da sam potpuno promašio Gospodina."
Pavao je jednom mislio da je pravednost sva njegova religiozna ambicioznost: revnost, natjecateljski duh, djela, zaposlenost. Mislio je da je sve to Bogu na slavu. A sad mu je Krist objavio da je sve to tijelo, da je sve to za njegov vlastiti ja.
Zbog toga Pavao izjavljuje: "Uistinu, iako sam slobodan s obzirom na sve, pretvorio sam se u roba svima, da ih pridobijem što više." (1 Kor 9,19).
Pavao je vidio da je sâm Isus preuzeo život sluge. On je bio Sin Božji, ali sa srcem sluge. Isto tako, Pavao je znao da je i on Kristovom žrtvom na križu učinjen sinom Božjim, ali je i on, poput Isusa, želio biti sin sa srcem sluge. I tako je odlučio postati sluga Kristu i Njegovoj crkvi.
Ljubljeni, i ja znam da sam sin Božji. Međutim, poput Pavla, i ja želim Kristovo srce sluge. "Neka u vama bude isto mišljenje (um) kao i u Kristu Isusu" (Fil 2,5). Imati um Kristov znači daleko više od teologije. To znači potčiniti svoju vlastitu volju da bi se preuzeli Isusovi interesi.
Duh Sveti došao je k jednom pobožnom čovjeku u Damasku imenom Ananija i uputio ga da pođe u Judinu kuću na Pravoj ulici da položi ruke na Saula i vrati mu vid.
Svakako, Ananija je poznavao Saulovu reputaciju i znao je da je to opasna stvar. Međutim, evo kako je Duh Sveti preporučio Saula Ananiji: "On je upravo u molitvi." (Dj 9,11).
Gospodin je zapravo rekao: "Ananija, tog ćeš čovjeka naći na koljenima. On zna da dolaziš. Zna čak tvoje ime i zašto si mu poslan. On želi da mu se oči otvore."
Kad je Saul primio tu unutarnju spoznaju? Kako je primio ovu objavu, ovu čistu riječ od Boga? Kroz žarku molitvu i prošnju. Vjerujem, zapravo, da su Ananiji riječi Duha otkrile što je pokrenulo srce Božje u vezi Saula: "On je upravo u molitvi."
Saul je tri dana bio nasamo zatvoren s Bogom odbijajući hranu i vodu. Želio je samo Gospodina. I tako je ostao na koljenima čitavo ono vrijeme moleći i tražeći Boga.
Kad sam ja bio dječak, moj me otac koji je bio propovjednik učio: "Bog uvijek stvara put za čovjeka molitve." U mom su životu bile mnoge situacije kad je Bog pokazao neoborive dokaze o tome.
Bio sam pozvan da propovijedam kad sam imao samo osam godina, kad je Duh Sveti sišao na mene. Ničice na podu, plakao sam, molio i vapio: "Ispuni me, Gospodine Isuse." Kasnije, kao tinejdžer, molio sam dok Duh božanskom snagom nije sišao na mene.
Kao mladi pastor u Pennsylvaniji, u meni se pojavila duboka glad koja je prouzročila da revno molim. Nešto mi je u srcu govorilo: "Postoji nešto više u služenju Isusu od onoga što radim. O Gospodine, ne mogu živjeti tako daleko ispod onoga o čemu čitam u Tvojoj Riječi. Radije ću umrijeti nego živjeti ovako sebično kao što živim."
I tako sam mjesece provodio na koljenima, povremeno satima vapeći i moleći, dok me konačno Gospodin nije pozvao da pođem u New York služiti bandama i ovisnicima o drogi. To je bilo prije više od četrdeset godina.
I prije osamnaest godina bio sam koljenima tražeći Boga sa suzama i glasnim vapajima, kad me pozvao da se vratim u New York i započnem crkvu na Times Squareu. Još je jednom Gospodin rekao: "Davide, želim tvoju volju. Želim da imaš moj um, moje misli."
Ako sam ikada čuo glas od Boga, ako sam ikada imao ikakvo otkrivenje Krista, ikakvu mjeru uma Kristova, on nije došao samo kroz proučavanje Biblije. Došao je kroz molitvu. Došao je kroz traženje Boga u tajnoj klijeti. Ako postoji ikakva vidljiva mjera Krista u meni, to je zbog toga što sam provodio vrijeme s Njim u tajnoj klijeti.
Užasne su i strašne posljedice zanemarivanja molitve. "...kako ćemo... izbjeći mi ako zanemarimo takvo i toliko spasenje?" (Heb 2,3). Kako itko od nas koji smo u Kristu može očekivati da će izbjeći posljedice nemoljenja!
Znam što znači kad je autoput blagoslova u mom životu polako postao neucrtan na karti. Znam što znači imati izvor žive vode zagušen na samom njegovom izvorištu, kad je presušio svaki blagoslov u mome životu. To se dogodilo u razdobljima kad nisam vodio brigu o molitvi.
U ta razdoblja moj se molitveni život sastojao samo od meditiranja i tihih perioda s Gospodinom. U molitvi nisam imao učinkoviti žar. Zašto? Brige života otele su mi moje vrijeme s Gospodinom.
Što se, dakle, dogodilo u to vrijeme? Služba sluge pretvorila se u samosažaljenje. Služba mi je bila poput bremena, a ne blagoslova. A jad i bijeda preplavili su moju dušu.
Borio sam se sa samoćom, umorom, nevjerom, uznemirujućim osjećajem da sam malo postigao u životu, čak sam imao misli da napustim službu. A blagoslovi Božji bili su prepriječeni; moji su se odnosi s drugima "ukiselili", izgubio sam moć rasuđivanja, a svježa Kristova otkrivenja više nisu dolazila.
Međutim, upoznao sam i slavu vraćanja da bih bio s Gospodinom u molitvi. Čim sam se vratio u svoju tajnu klijet, blagoslovi su ponovno počeli teći. Imao sam radost i mir, odnosi su se iscijelili, a Riječ Božja je oživjela.
"(Uzija) je tražio Boga za života Zaharije... dokle god je tražio Jahvu, davao mu je Bog sreću." (2 Ljet 26,5). "Asa je rekao... '...jer smo tražili Jahvu, svoga Boga... on nam je dao mir odasvud uokolo!'" (2 Ljet 14,6). "Svi... Judejci... od sve su svoje volje tražili Jahvu i našli ga. Jahve im je dao mir odasvud uokolo." (2 Ljet 15.15).
Pismo jasno govori: sluge koje mole nailaze na blagoslov i počinak kamo god se okrenu.
Ako želim ugoditi čovjeku, jednostavno ne mogu biti sluga Kristov. Ako mi je srce motivirano odobravanjem drugih, ako je to ono što mi je na umu, ako je to ono što utječe na moj način življenja, moja će odanost biti podijeljena te ću uvijek nastojati ugoditi nekome drugom, a ne Isusu.
Nekoliko godina nakon što se apostol Pavao obratio, otišao je u crkvu u Jeruzalem, pokušavajući se tamo pridružiti učenicima, "...ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik." (Dj 9,26).
Apostoli su poznavali Pavlovu reputaciju progonitelja. "...ostao sam osobno nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. Jedino bijahu čule: 'Naš negdašnji progonitelj sada propovijeda vjeru koju je nekoć htio uništiti.'" (Gal 1,22.23).
Barnaba je pomogao apostolima prebroditi strah od Pavla te su mu ponudili zajedništvo, ali je Pavao odlučio otputovati među neznabošce. Pavao vrlo jasno opisuje svoj poziv te izjavljuje da on nije došao "od ljudi, niti po kojemu čovjeku, već po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrisi od mrtvih." (Gal 1,1).
Zatim, naglašavajući dodaje: "Doista, braćo, dajem vam do znanja: Evanđelje koje sam propovijedao nije ljudska stvar, niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista... Nisam se posavjetovao ni s jednim čovjekom..." (Gal 1,11-12.16).
Ono što ovdje Pavao govori odnosi se na sve koji žele imati um Kristov: "Da bih dobio što imam, nisam trebao čitati knjige niti preuzeti ljudske metode. Poruku, službu i pomazanje primio sam na koljenima."
"Kažem vam, te su mi stvari došle dok sam nasamo bio zatvoren s Gospodinom, moleći i posteći. Svako otkrivenje koje imam došlo je od Duha Svetoga koji obitava u meni i vodi moj život. Ne mogu si dopustiti da slijedim trendove i ideje drugih."
Pavao zapravo ističe da prije nego se odlučio vratiti u Jeruzalem, "otišao (je) u Arabiju", (Gal 1,17). Drugim riječima, govori: "Svoje otkrivenje Krista nisam primio od svetih u Jeruzalemu. Umjesto toga, otišao sam u Arabiju, u pustinju, da mi se tamo otkrije Krist. Nakon što sam se ispraznio od samoga sebe, proveo sam tamo dragocjeno vrijeme slušajući i učeći od Duha Svetoga.
Morate znati da Pavao nije bio neki ponosan i drzak propovjednik lutalica; već smo čuli da je imao srce sluge. On se ispraznio od svake svoje vlastite ambicije i pronašao potpuno zadovoljstvo u Kristu.
Pavao nikoga nije trebao da mu pokaže kako da propovijeda Krista ili kako da zadobije grešnike za evanđelje; sâm je Duh Sveti bio njegov učitelj.
Kad je Krist postao njegovo potpuno zadovoljstvo, Pavao je usmjerio svoje sklonosti na nebeske stvari:
"Dakle, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bogu s desne strane. Svraćajte misao na ono što je gore, ne na ono što je na zemlji, jer ste umrli i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu!" (Gal 3,1-3).
Nažalost, mnogi kršćani danas to ne provode. Jedan mi je crkveni vođa jednom priznao: "Moj je otac čitav svoj život bio užasno siromašan misionar. Kad je otišao u mirovinu, još je uvijek bio siromašan. Jedva je mogao preživjeti.
I ja sam pozvan u službu, ali sam donio odluku da neću biti poput svoga oca. Ja ću biti propovjednik koji će živjeti dobro. Zavjetovao sam se da ću stvarati novac i ulagati ga, neprestano nadograđujući što imam."
Taj je čovjek stvarno stvorio novac, ali je njegov motiv bio potpuno pogrešan. Pouzdao se u svoju vlastitu sposobnost da gradi budućnost i brine se za svoju obitelj. Na kraju su sva njegova ulaganja otišla pogrešnim smjerom; svojim se financijama upleo u pogrešne stvari.
Hvala Bogu, na kraju se vratio Kristu. I pokajao se što je svoj um držao na stvarima ovoga svijeta. Sada namjerava imati Kristov um i stvari se za njega mijenjaju.
Kršćani u Filipima bili su ti koji su prvi čuli ovu Pavlovu istinu: "U vama neka bude um Kristov." Pavao im je pisao ovu poruku dok je bio utamničen u Rimu.
Iz zatvorske ćelije Pavao izjavljuje da on ima um Kristov i da je odbacio svoj ugled da bi postao sluga Isusov i Njegove crkve. Sad je pisao: "Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam brzo poslati Timoteja da i ja budem raspoložen kad saznam kako je s vama." (Fil 2,19).
To je razmišljanje uma Kristova. Razmislite o tome: ovaj pastir sjedi u zatvoru, međutim, on ne razmišlja o svojoj vlastitoj udobnosti, o svojoj vlastitoj teškoj situaciji. On se brine samo o duhovnom i tjelesnom stanju svoga naroda. Zbog toga svojim ovcama kaže: "Utješit ću se tek kad saznam da ste dobro u duhu i u tijelu. Zbog toga vam u svoje ime šaljem Timoteja da provjeri kako ste."
Zatim Pavao daje ovu uznemirujući izjavu: "Nemam, naime, nikoga po srcu jednaka njemu tko bi se tako svojski brinuo za vas." (Fil 2,20). Kakva žalosna izjava! Dok je Pavao ovo pisao, crkva je u Rimu oko njega rasla i bila je blagoslovljena. Sigurno je da su tamo u rimskoj crkvi bili pobožni vođe, ali Pavao kaže: "Nemam čovjeka koji bi dijelio sa mnom um Kristov." Zašto je to bilo tako?
"...jer svi drugi traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa." (Fil 2,21). Očito tamo u Rimu nije bilo vođe sa srcem sluge, nikoga tko bi odbacio ugled i postao živa žrtva. Umjesto toga, svatko je išao za svojim vlastitim interesima. Nitko nije imao um Kristov. Pavao se nije mogao pouzdati ni u koga da bi pošao u Filipe i da bi bio istinski sluga onom tijelu vjernika.
Ove Pavlove riječi ne mogu se ublažiti: "Svatko traži svoje. Ti propovjednici traže samo svoju korist. Zbog toga tu nemam nikoga pouzdanog tko bi se brinuo za vaše potrebe i povrede, osim Timoteja."
Dok danas promatramo crkvu, vidimo da se iste stvari događaju u mnogim zajednicama. Pastiri, a isto tako i pastva, idu za stvarima ovoga svijeta: za novcem, ugledom, materijalizmom, uspjehom. Pozvani su služiti crkvi Isusa Krista, ali ne poznaju um Kristov. A Isusov je um um žrtve, ljubavi i brige za druge. Prema Pavlovim riječima, "svatko traži svoj vlastiti program rada."
Živimo u vrijeme kad je širom svijeta prisutna prijetnja od nuklearnog i kemijskog uništenja. Srce milijuna ljudi prestaje kucati od straha. A crkva Isusa Krista ima pred sobom izazov kao nikada u povijesti.
Dok sve to promatram, pitam se: "Gdje je glas autoriteta u Kristu? Gdje su pastiri, zajednice, laici kršćani koji razmišljaju kao Isus? Gdje su oni koji ne tragaju za svojim vlastitim programima, već u ovim vremenima traže um Gospodnji?"
Oni koji su usmjereni samo na poboljšanje svoga vlastitog života otpadaju od prisnosti s Kristom. Možda propovijedaju Krista, ali ga poznaju sve manje i manje. I otvaraju se za velika iskušenja.
Pitam sad vas: napreduje li vaša crkva, ali kao da nitko nije poput Pavlova uma, usmjeravajući svoje sklonosti na ono što je Kristova briga? A što je s vama? Kad vidite nekoga tko je nezaposlen, molite li za njega? Tražite li načine da budete od pomoći, da služite?
Gdje su danas mladi Timoteji? Gdje su mladi ljudi i žene Božje koji će odbiti poziv na uspjeh i prepoznavanje te umjesto toga potaći svoje srce na žarku molitvu donoseći sve u svome životu u pokornost da bi postali prave sluge Kristove i Njegove crkve?
Naša bi molitva trebala biti: "Gospodine, u svijetu koji izmiče kontroli ja ne želim biti usredotočen samo na sebe. Ne želim se brinuti ni za svoju vlastitu budućnost. Znam da Ti držiš moj put u svojim rukama. Molim Te, Gospodine, daj mi svoj um, svoje misli, svoje težnje. Ja želim imati Tvoje srce sluge. Amen."