LJUBAV KOJA DRUGE PRIVLAČI ISUSU

"U ono vrijeme, kako je rastao broj učenika …" (Dj 6,1).

Dopustite mi pojasniti nešto o pozadini ovoga odlomka Pisma. Bilo je to u samim prvim danima Crkve, vjerojatno samo nekoliko tjedana ili najviše nekoliko mjeseci nakon Pentekosta i Crkva je eksplozivno rasla. Tri tisuće ljudi bilo je spašeno u jednom danu. Počeli su se sastajati po kućama i nisu samo Židovi nego i pogani bili spašeni. Isto tako, i Samarijanci i Etiopljani postali su vjernici, tako da su se na okupu našle različite kulture, kulture koje obično nisu bile zajedno.

Zapravo, ti novi vjernici bili su rasno potpuno razdijeljeni i nisu voljeli jedni druge. Progonili su jedni druge i klevetali jedni druge, a sad su se iznenada našli zajedno u istom Kristovom tijelu – spašeni, posvećeni, ispunjeni Božjim Svetim Duhom – radeći zajedno. I to je išlo prilično dobro.

Bilo je to tako čudno. Na Pentekost nisu ljudi samo čuli druge kako govore njihovim vlastitim jezicima, nego su sad vidjeli ljude svoje vlastite rase, svoga vlastitog spola, svoje vlastite nacionalnosti, svoje vlastite pozadine i sklonosti kako zajedno štuju, zajedno služe, vole jedni druge. Ta vrsta ljubavi, rekao je Isus, je "ona vrsta ljubavi koja će učiniti da svijet spozna da ste moji učenici. To je ona vrsta ljubavi koja će uzrokovati da ljudi vjeruju u mene."

Kad radimo ono na što smo pozvani – posežući za izgubljenima – i radimo to s tom vrstom ljubavi, služeći jedni drugima s tom vrstom mentaliteta da ste potrebni jedni drugima, onda će svijet biti privučen k Njemu.

"Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tome će svi upoznati da ste moji učenici" (Iv 13,35).