Ako ste kršćanin koji traži Boga cijelim svojim srcem, onda ste meta.
Ova je poruka za vjernike koji prolaze kroz razdoblje oštra testiranja. Govorim onima koji podnose duboke kušnje i iscrpljeni su duševno, fizički i duhovno. Živimo u vrijeme velikog stresa kad na nas iznenada dolaze kušnje te nas ostavljaju svladanima, klonulima i zbunjenima.
Zahvalan sam Bogu za svakoga kršćanina koji sada uživa u dobru razdoblju. Život vam nije pod velikim stresom i ne morate se suočavati s teškim testiranjima i dubokim bolima. Zahvalan sam Gospodinu što osigurava takva razdoblja u životu svoje djece.
Međutim, iz Pisma znamo da oluje i velike kušnje dolaze svima koji su uistinu sve predali Kristu: "Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Jahve od svih izbavlja" (Ps 34,20). Štoviše, ako gladujete za Gospodinom, ako ste odlučili da ćete ga tražiti svim svojim srcem i da će vaš um i duša biti poslušni njegovoj Riječi, neprestano ćete biti meta đavolje zavisti.
Stoljećima su veliki kršćani nastojali otkriti razloge zašto sveti trpe. Moja vlastita knjižnica puna je takvih knjiga. Međutim, odgovori kao da nisu pravi i izravni. Kad god sam usred duboke kušnje, teško mi je na mom vlastitom srcu primijeniti ijednu istinu koju sam naučio. Umjesto toga, nalazim se kako molim: "Gospodine, za ovu moju sadašnju potrebu iz tvoje Riječi moram izvući ono što mi je potrebno."
U mnogima koji podnose dugačke kušnje pojavljuje se mnoštvo pitanja: "Gospodine, jesam li te na neki način ožalostio? Postoji li nešto u mom životu što te sprečava da ne čuješ moj vapaj? Bio sam vjeran tvojoj Riječi. Zašto onda ova beskrajna kušnja? Biblija govori da na mene nećeš pustiti više nego što mogu nositi. Zašto sam sad na ovoj kritičnoj točki?"
Uvjeren sam da se najteže duhovne borbe odvijaju u umu vjernika. Mnogi kršćani podnose ogromne mentalne patnje, misli s kojima se bore, teške i strašne misli koje nisu slične Kristu. Ne mogu se riješiti mučnih sjećanja na prošle pogreške. A na kraju osjećaju da nisu dostojni zajedništva s Bogom ili njegovih blagoslova.
Nemam odgovore za sve razloge zašto mi vjernici toliko trpimo, ali u jednu sam stvar siguran.
U životu svakog vjernika dolazi vrijeme kad se suočava s jednom odlukom: u svojoj vjeri može ostati mlak ili može prijeći crtu da slijedi Isusa čitavim svojim srcem. Kad god odabiremo u potpunosti dohvatiti Krista, uskomešamo utrobu pakla. Sotona tada šalje svoje demonske horde da u našem životu daju oduška svom paklenom bijesu.
Anketa Barna otkriva da 70 posto ljudi koji tvrde da su nanovo rođeni ne smatra da je njihovo hodanje s Bogom najvažnija star u njihovu životu. To je apsolutna tragedija. Ali to nam govori zašto sotonu toliko razdražuje mala manjina onih koji su se odvojili da služe Isusu.
Đavao prepoznaje nešto u svakom odanom kršćaninu, nešto što je apsolutno razorno za njegovo kraljevstvo. To se događa kad se dijete Božje u svemu odlučuje pouzdati u Gospodina primičući mu se bliže usprkos svim bolima i poteškoćama. Sotona prepoznaje da će takav kršćanin svojom neokrnjenom vjerom kroz molitvu i podnošenje velikog trpljenja zadobiti druge za Isusa.
Kad sotona vidi takvu vjeru, zna da su temelji pakla uzdrmani. I zapovijeda svojim poglavarstvima da napuste svoje uobičajene postaje blizu hladnih i ravnodušnih vjernika, ljubitelja zadovoljstava, te ih preraspoređuje da traže svakoga gorućeg kršćanina čija djela pokazuju da ulazi u Kristovu puninu.
Pogledajte apostola Pavla. Kad je ovaj revan progonitelj Crkve primio otkrivenje Krista, svojim je srcem odlučio da će postiti i moliti i odmah je postao glavna meta sotonina gnjeva. Đavao se nije samo uplašio što će Pavlovo obraćenje značiti za njegovo djelo na zemlji, nego je bio žestoko ljubomoran na Pavlovo otkrivenje raja.
Vidite, Pismo nam govori da je Lucifer bio zbačen s neba, iz slave nazočnosti Božje. Sve otada đavao ne može podnijeti pomisao da itko "manji" od njega može okusiti nešto od raja. Krajnje je ljubomoran na svakoga tko je blagoslovljen promatranjem onoga što je on izgubio za svu vječnost.
Pavao piše: "I da se ne bih uzoholio zbog obilja objava, stavljen mi je trn u tijelo, sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim" (2 Kor 12,7). Bog nikada ne bi pustio demonsku silu na ijednoga svog slugu. Iako je sotona udarao Joba, Gospodin je postavio granicu za neprijateljevu silu da ga muči. Sotona nas može tlačiti, ali ne može uništiti ničiji život.
Prema Pavlu, ovoga užasnog progonitelja dopustio je Bog u njegov život da ga sačuva od ponosa u njegovu srcu. Đavao je odredio tog poslanika da muči Pavlovo tijelo, izazivajući mu fizičku i duševnu bol. Sotona je uputio demona da u svom napadu bude nepopustljiv: "Neprestano muči Pavla. Udaraj ga iz dana u dan, nikada ne odustajući." Ali je zavist zaslijepila sotonine oči u vezi s Pavlom. Kad ga je đavao pokušao oboriti baražnom vatrom u fizičkim i duševnim napadima, Bog je to okrenuo u Pavlovo dobro.
Dok je Savao jahao cestom za Damask, sigurno su mu se pridružile sile tame. Na kraju krajeva, on je bio sotonin glavni zgoditak: revan, "bogobojazan" religijski vođa koji je doslovce vršio đavolje djelo. Savao je bio na putu da sveže kršćane i dovede ih u Jeruzalem, gdje bi bili utamničeni i mučeni.
Ali kad je bio zbačen s konja primivši objavu Krista, odmah je pao ničice vapeći: "Gospodine Isuse, pokaži mi što da radim." Odbio je jesti i spavati tri dana usredotočivši čitavo svoje biće na Gospodina.
Što mislite, što se događalo u tom trenutku u paklu? Čitavo je đavolje kraljevstvo u tom trenutku počelo rigati vatru. Zamišljam sotonu kako saziva hitan sastanak na kome određuje posebnog glasnika i šalje ga na doživotni zadatak da uperi svako moguće oružje iz pakla u Savla. Sotona je uputio ovoga poslanika: "Idi za ovim čovjekom sa svom svojom silom. Na raspolaganju ti je čitav arsenal pakla. Imaš jedno jedino poslanje: da uništiš Savlovu vjeru."
Mogu zamisliti muku koju je ovaj demon činio Pavlu: bombardirao ga je lažima, neprekidno ga je podsjećao na svakoga kršćanina kojeg je mučio i na svaku prošlu stvar koju je učinio protiv Kristova imena. Isto tako, sotona i danas čini istu stvar sa svakim gorućim vjernikom. On šalje zla poglavarstva da progone naše živote i šapću nam laži s jednom namjerom: da unište našu vjeru.
To je jedan od razloga zašto đavao neprestano pokušava oboriti Božje svete. On im želi oteti njihov odmor, prisnost i nadu u raj s Gospodinom, ukratko, sve ono što je sâm izgubio kad je bio zbačen s neba.
Sjetite se svoga hodanja s Bogom. Možda ste jednom bili mlaki i gladovali ste za većom spoznajom Boga, čeznući da vas upotrijebi. I tako ste donijeli odluku da ćete prijeći crtu, potpuno odani Isusu. Iznenada ste bili vučeni na molitvu kao nikada prije i Božji poslovi postali su vaši. Tražili ste Isusa da probudi vaše srce, da izlije svoga Duha na vas, da vas učini zagovornikom i da vam dâ svoje breme.
Kažem vam, to je bio trenutak kad ste postali meta sotonina gnjeva. Možda kažete: "Ali to razdoblje u mom životu nije dugo trajalo. Više nemam takve gorljivosti. Većinu dana živim pod oblakom očaja." Bez obzira. Čak vam se i sada vjera može kolebati, blizu da doživi slom, ali sotona zna ovu istinu: još uvijek postoji iskra ognja koja tinja pod vašim nevoljama. Sve dok je ta zapaljena žeravica tamo, može se bilo kada pretvoriti u usijane plamenove.
Zbog toga vas sotona ne pušta i zbog toga ste udarani. On je odlučio da neće dati nijednu priliku Duhu Svetom da ponovno zapali taj oganj u vama. Iz tog nas razloga Pavao upozorava da ne budemo u neznanju u vezi s đavoljim lukavstvima: "...da nas ne bi prevario sotona; njegove nakane vrlo dobro poznajemo" (2 Kor 2,11). Ako zanemarimo taktiku neprijatelja, možemo mu dopustiti da stekne uporište ili da nas prevari.
Neki kršćani vjeruju da ne bismo smjeli ni spomenuti sotonino ime jer da ga to na neki način uzvisuje. Ali Biblija je sasvim jasna da ako smo poučeni o neprijateljevim prevarama, nemamo razloga bojati ga se. Doista, rečeno nam je da će u ove posljednje dane sotona doći na zemlju s velikim gnjevom te je bolje da poznajemo njegovu strategiju. Pavao piše: "... jer se sâm sotona pretvara u anđela svjetla. Prema tome, nije ništa osobito ako se i njegove sluge pretvaraju kao da su sluge pravednosti" (2 Kor 11,14-15).
Pavlovo upozorenje ovdje kristalno je jasno: sotona koristi bezbožnike kao poslanike svoga gnjeva i zavisti. I, prema apostolu, ti su se ljudi uvukli u crkvu. Jeste li sreli takve ljude? Jeste li ikada bili meta njihova gnjeva dok su izgovarali riječi koje su vam duboko rezale dušu, riječi za koje ste znali da su ravno s đavoljih usana?
Meta ste njihova ponižavanja jer su vaša vjera i žar prijekor njihovu stilu života; oni su ljubitelji zadovoljstava. Ukratko, njihove su riječi sotonina zavist koja bjesni protiv vas. Međutim, svjetlost Evanđelja otkriva svako djelo tame, rasvjetljavajući svako lukavstvo neprijatelja.
"Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog! Reći ću Bogu: 'Hridino moja, zašto me zaboravljaš? Zašto obilazim žalostan, pritisnut dušmanima?'" (Ps 42,6.10).
Kad je David pisao ovaj psalam, njegovo duhovno stanje nije bilo ni hladno ni mlako. Zapravo kaže da je žudio i čeznuo za Bogom (vidi Ps 42,2-3). I upravo je u to vrijeme sotona poslao svoje poslanike da ga progone i muče. Oni su bacali oštru optužbu ovom pobožnom sluzi u lice: "Davide, gdje je tvoj Bog?"
Ovo je slomilo Davidovo srce, prouzročivši da zaplače: "Suze su kruh moj danju i noću dok me svednevice pitaju: 'Gdje ti je Bog tvoj?'" Pogledajte, pitanje koje mu je sotona uputio nije bilo: "Gdje je Bog?" nego: "Gdje je tvoj Bog, Davide?" Drugim riječima: "Gdje je dokaz Božje brige i izbavljenja za tebe?"
Kad je David ovo napisao, bio je u bijegu od svoga sina Abšaloma. Morao se skrivati po spiljama i podnosio je patnje u svakom smislu: duševne, fizičke i duhovne. Većina ga je Izraelaca odbacila, uključujući i neki njegovi najprisniji prijatelji. Zbog toga, govorio je o svojoj dubokoj boli pišući: "...svednevice me pitaju..." (Ps 42,4). Ali tko to?
Ponekad sotona pronalazi ljude koji nam glasno govore bolne i štetne stvari. Ali neprijatelj uglavnom koristi svoje demonske sile šaljući ih da uzdrmaju našu vjeru. Oni nam šapću suptilne, ali uništavajuće misli koje je osmislio sam Zli. Čak ni najsvetiji vjernici nisu imuni na takve napade. Takav je slučaj bio i s Davidom koji je čuo ove optužbe: "Nemaš doma. Odbacila te tvoja vlastita obitelj. Imaš probleme svih vrsta, Davide. Kako možeš tvrditi da si Božji pomazanik?"
Isto tako, sotonini poslanici danas uštrcavaju ista optuživanja i u naše umove, navodeći nas da pitamo: "Gospodine, gdje si ti u ovoj krizi? Zašto se suočavam s ovom čašom boli i sa svime ovime protiv mene? Zašto ne čuješ moje molitve? Dan i noć vapim tebi, ali ništa ne čujem. Zar ti moje suze ne znače ništa?"
Znamo da je David prisno hodao s Gospodinom pouzdajući se u njegovu vjernost. On je bio čovjek molitve koji je prizivao Gospodina u svakoj stvari života. Biblija govori da je Bog bio s Davidom kamo god je išao i u svemu što je činio. Sotona je morao zavidjeti ovom čovjeku i otkrivenjima koja je primio s neba, a koja se odražavaju u Psalmima.
Nije iznenađujuće da je sotona poslao zlog duha da opsjedne Šaula, kompromitiranog kralja, koji je pokazivao pakleni gnjev protiv Davida: "Od toga je dana Šaul gledao Davida zavidnim očima" (1 Sam 18,9).
Ne griješite, sotona nije vodio brigu o Davidovim borilačkim sposobnostima, o umjetničkim talentima ili o njegovoj dobroj osobnosti. Ništa od toga sâmo po sebi nije bilo prijetnja njegovom mračnom kraljevstvu. Ali postojalo je nešto u vezi s Davidovom vjerom i u vezi s njegovim odnosom s Ocem što je navodilo pakao da se trese. A to je Davida u sotoninim očima učinilo "metom broj jedan". Ovaj je čovjek bio progonjen, ismijavan i doveden da trpi samo iz jednog razloga: hodao je prisno s Bogom.
Ista se stvar danas događa sa svakim pravim tražiocem Boga. Sotona vidi da je Gospodin s takvim vjernikom, a da je njega samog Bog odbacio, i to raspiruje njegov zavidni bijes. Uistinu, sotonina zavist otkrivena je Davidu kroz Šaulove zavidne izljeve: "Šaul je jasno vidio da je Jahve s Davidom... I Šaul se još većma poboja Davida i posta neprijatelj Davidu zauvijek... Šaul pokuša da svojim kopljem pribode Davida uza zid" (1 Sam 18,28-29;19,10).
Iako je Šaul bjesnio na Davida, u isto ga se vrijeme bojao: "Šaul se poče bojati Davida, jer je Jahve bio s njim" (1 Sam 18,12). Tu je jasna slika da se đavao boji svakoga pravednog čovjeka ili žene Božje koji mole i pouzdaju se u Boga. Jakov nas opominje tom istinom, podsjećajući nas na važno oružje koje nam je dano: "Oduprite se đavlu, pa će pobjeći od vas" (Jak 4,7).
Sotona se boji čak i male vojske onih koji su u vjeri opasani za borbu. On se krije pred onima koji su na nogama, spremni oduprijeti mu se. A zbog toga što vas se boji, namjera mu je neutralizirati vaš borbeni duh.
Đavao to čini pokušavajući vam preplaviti um poražavajućim, dekoncentrirajućim i strašnim mislima koje stvaraju nepovjerenje i sumnjaju u Božju silu. On će vikati u vaš um i duh: "Nema više koristi boriti se. Preslab si od svojih osobnih bitaka. Nikada nećeš postati pobjednik. Sile pakla prevelike su da bi se pobijedile. Opusti se, dakle. Ne moraš više biti tako žestok u vezi s bitkom."
Ljubljeni, čitava njegova strategija je da skinete oči s pobjede na križu. On želi da skrenete pogled na svoju slabost, na svoj grijeh i na svoje nedostatke te zbog toga pojačava vrućinu vaših sadašnjih problema i trpljenja. On želi da povjerujete da niste dovoljno jaki da idete dalje. Ali ne radi se o vašoj snazi, nego o Isusovoj.
Činjenica je da ćemo svi biti u bitki dok ne umremo ili dok se Isus ne vrati. Možemo primiti razdoblja mira, razdoblja odgode, ali dokle god smo na ovoj zemlji, uključeni smo u duhovno ratovanje. Tim bitkama jednostavno nema kraja. Zbog toga je Pavao rekao da nam je Isus dao tako jako oružje da obara utvrde. Opremljeni smo oružjem koje sotona ne može podnijeti: molitvom, postom i vjerom.
Neki kršćani tako su se usredotočili na svoju bol ili kušnju da su se pomirili s njom. Kad sretnete takve vjernike, jedina stvar o kojoj mogu pričati jest njihova borba. Nikada ne čujete nikakvo spominjanje pobjede koju je Krist za njih zadobio.
Neka nikada ne bude tako s narodom Božjim! Za nas je došlo vrijeme da skinemo oči sa svojim trenutačnih nevolja. Moramo skinuti pogled s naših kušnji i usredotočiti ih na Zapovjednika ovoga rata. Isus drži ključeve za sve pobjede i on nam je obećao: "Snabdio sam vas sa svakim oružjem potrebnim za bitku. I spreman sam i voljan dati vam snagu u vrijeme slabosti."
U Postanku 15, Bog je sklopio slavni savez s Abrahamom. Poučio je ovoga patrijarha da uzme junicu i kozu i rasiječe ih na dvoje. Zatim je trebao uzeti grlicu i golubića i položiti ih na zemlju, glavom do glave. Abraham je učinio kao što je bio poučen, ali dok su ta stvorenja ležala krvareći, strvinari su se počeli obrušavati na lešine. Iznenada je Abraham osjetio kako se na njega spušta strašna tama. Što je bila ta tama?
Bio je to sotona u panici. Vidite, đavao je načuo savez koji je Bog sklopio s Abrahamom. Gospodin je obećao učiniti Abrahama silnim narodom i zauvijek blagosloviti njegovo potomstvo. Štoviše, Bog je zajamčio dati Abrahamu kanaansku zemlju. Ovo posljednje obećanje raspirilo je sotoninu zavist. Kanaan je bio đavolji teritorij, zemlja idolopoklonika, njegovo demonsko uporište na zemlji. A sad je Bog govorio da će doći Abrahamovo potomstvo i oduzeti mu ga.
Ljubljeni, kad uđete u savez s Gospodinom, on vam govori dobre stvari. On obećava: "Sačuvat ću te od pada i predstaviti besprijekornim pred Očevim prijestoljem." "Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi" (2 Pt 1,4).
Što mislite, kako sotona reagira kad vidi da se sve to događa u vašem životu? Kad svoj život predate Isusu, najprije vidi kako slavna obećanja Novoga saveza postaju vaša. To đavla baca u ljubomorni bijes. Onda vidi vašu čvrstu odluku da idete s Gospodinom čitavim putem. U toj točki, samo je jedan način na koji može reagirati: sav se pakao uspaničari!
Sotona prepoznaje da se u potpunosti pouzdajete u Isusovu "žrtvenu krv" da se ona pozabavi vašim tjelesnim željama i usmrti ih. I zna da to znači da je njegovo kraljevstvo mraka sada izazvano. Zbog toga šalje lešinare da pokušaju proždrijeti vašu žrtvu. Što su ti lešinari? To su misli rođene u paklu koje dolaze da vas muče i navedu da ispitujete Kristovu vjernost za vas.
Sve što je potrebno jest jedan kršćanin molitve i vjere da prodrma same temelje pakla. A ako je to istina za vas, onda možete osjećati napade lešinara, poslanih od sotone kako bi vas naveli da posrnete.
Poznajem mnoge odane vjernike koji upravo sada vode duboku bitku osjećaja nesigurnosti. Svakodnevno se bore s osjećajem nedostojnosti. I pitaju se: "Da sam stvarno vjeran, ne bih čitavo vrijeme bio toliko uznemiravan, ne bih bio tako neučinkovit u svjedočenju i tako bez ikakvih financijskih sredstava." Ne, sve je to djelo lešinara iz pakla koji dolaze da ukradu žrtvu.
Što je Abraham učinio kad su došli lešinari? Pismo govori da ih je rastjerivao. Isto tako, Gospodin nam je pokazao način kako da se i mi pozabavimo s prijetećim lešinarima. Ne trebamo se bojati đavoljih napada jer smo dobili silno oružje za ratovanje.
Kad god se pojavi glas sumnje ili ispitivanja Boga u mom umu, moram ga suočiti s onim što znam o mom ljubljenom Gospodinu. Ne mogu prihvatiti sve misli kao istinite ako su temeljene samo na onome što osjećam u određenom trenutku. One se moraju izmjeriti Isusovim obećanjima za mene o njemu i o pobjedi koju je zadobio za mene.
Jednostavno rečeno, ako su misli koje mi dolaze optužujuće, ako stvaraju sumnju i strah, ako su osuđujuće ili donose osjećaj odbacivanja, znam da nisu od Boga. Svi trebamo biti spremni za takve užasne misli jer one će doći. Čak je i Gospodin Isus bio podvrgnut takvim mislima od neprijatelja tijekom svoga pustinjskog iskušenja.
Bio sam u zajedništvu s nekima od najsvetijih slugu Božjih na zemlji. Mnogi od njih rekli su mi da su nakon posvećenih razdoblja traženja Gospodina, danima posteći te usredotočujući svoj um i srce na stvari Gospodnje, bili mučeni strašnim sumnjama, čak i o samom postojanju Boga.
Jedan mi je sveti prorok priznao: "Nedavno su me mučile zle misli. To mi se dogodilo prvi put u mom životu." Ali ga je Duh Sveti uvjerio: "Stoj mirno u vjeri. To nisu tvoje misli; one su od sotone. Đavao te želi uvjeriti da si zao kao misli koje šalje. On želi da se pokoleba tvoja vjera. Nastavi dalje i pouzdaj u Gospodina. Nećeš propasti. Pod napadom si jer si uzdrmao temelje pakla."
Poput Abrahama, moj je prijatelj rastjerao lešinare koristeći Riječ Božju s vjerom. Isto se tako i Isus odupro sotoninim kušnjama u pustinji i đavao ga je ostavio na određeno vrijeme. Znamo da će Bog učiniti isto za nas ako stojimo u vjeri, pouzdajući se u njegova obećanja.
I tako, dragi sveti, kad lešinari dođu na vas donoseći vam misli nevrijednosti i nesigurnosti, otjerajte ih Riječju Božjom. Žrtva do koje vas je Gospodin doveo da je prinesete ugodna mu je i on će je proslaviti. Aleluja!