Imam za vas jedno pitanje: Što narod Božji može činiti u vrijeme predstojećeg suda da bi ganuo srce Gospodnje?
Kao nikada ranije, vidimo prirodne katastrofe silnih razmjera: plimne valove, uragane, vatre, poplave, suše. Mislim na pustošenja koja su potresla svijet, a koja su donijeli tsunami, uragan Katrina, potresi u Indiji i Pakistanu.
Mislim i na strah i očaj kao posljedicu katastrofa koje je prouzročio čovjek: događaji 11. rujna 2001. godine, sukob između Izraela i Libanona, nuklearno oružje u rukama bezumnika. Čak i najskeptičniji komentatori kažu da već vidimo početak Trećega svjetskog rata.
Islamisti u mnogim državama prijete da će uništiti kršćane. Kad sam nedavno bio u Londonu, čuo sam dva mlada islamista kako kažu u jednoj radioemisiji: "Naša religija nije poput kršćanstva. Mi nećemo okrenuti drugi obraz. Mi ćemo vam odrubiti glavu."
Pitam vas, je li Crkva bez snage da išta učini u ova opasna vremena? Moramo li sjediti i čekati dok se Krist ne vrati? Ili smo pozvati na neku drastičnu akciju? Dok se svijet svuda oko nas trese, a srca ljudi otkazuju od straha, jesmo li mi pozvani da uzmemo duhovno oružje i uđemo u borbu s protivnikom?
Svuda širom kugle zemaljske čini se da je beskorisno pokušavati riješiti mnoštvo problema. Mnogi osjećaju da je svijet dosegao najvišu točku beznadnosti. Stopa alkoholizama širom svijeta sve je veća; mladi se ljudi više nego ikada predaju opijanju. Vidim jednako uznemirujući trend i u Crkvi: kršćani se okreću materijalizmu. Njihovi životi propovijedaju ovu poruku: "Nema više nade. Bog je digao ruke."
Recite mi, treba li to biti uloga naroda Božjeg u ova mračna vremena? Očekuje li se od Kristovih sljedbenika da se s ostatkom svijeta bace u red ne bi li i oni uhvatili svoj komad kolača? Nikada!
Prema Joelu, dan mraka koji se približavao Izraelu bio je takav kakav nikada u svojoj povijesti nisu vidjeli. Prorok je vapio: "Jao dana! Jer Jahvin dan je blizu i dolazi ko pohara od Svevišnjega" (Jl 1,15).
Koji je bio Joelov savjet Izraelu u onaj mračni dan? Iznio mu je ovu riječ: "Al' i sada, riječ je Jahvina, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom..." (Jl 2,12-14).
Dok čitam ovaj odlomak, najviše me pogađaju riječi: "Al' i sada." Dok se gusti mrak spuštao na Izraela, Bog je pozivao svoj narod: "Ali i sada, u trenutku moje osvete, kad ste me izgurali iz društva, kad se čini da nema milosti, kad se čovječanstvo izruguje iz mojih upozorenja, kad strah i tmina pokrivaju zemlju, čak i sada, potičem vas da se vratite k meni. Ja sam spor na gnjev i poznat sam po tome da zadržavam svoje sudove na određeno vrijeme, kao što sam učinio za Jošiju. Moj narod može moliti i umilostiviti me. Ali svijet se neće pokajati ako mu vi ne kažete da ima milosti."
Vidite li Božju poruku za nas u ovome? Kao njegov narod, vruće možemo moliti i on će nas čuti. Možemo ga umilostiviti; znajući da će odgovoriti na iskrene, učinkovite i žarke molitve svojih svetih.
U ovom trenutku imam riječ upozorenja za Crkvu: Pazite! Sotona dolazi upravo u takav mračni dan kad nuklearna katastrofa prijeti zemlji, kad neznabošci bijesne i teroriziraju druge nacije. Đavao zna da smo ranjivi te izbacuje ovu laž: "Kakvo dobro možete vi učiniti? Zašto evangelizirati islam kad vas žele ubiti? Ništa ne možete promijeniti. Isto tako možete diži ruke i od svijeta prožeta grijehom. Nema koristi moliti za izlijevanje Duha. Svo vaše pokajanje uzaludno je."
No Bog nam dolazi s ovom riječi od Joela: "Ali i sada postoji nada i milosrđe. Ja sam pun nježnosti i spor na gnjev. Sada je vrijeme da se u molitvi okrenete k meni. Ja mogu zadržati sudove i donijeti vam blagoslov."
Ali i sada, u vrijeme ubilačkih islamističkih ekstremista, militantnih homoseksualaca, kad je naša nacija izgubila svoj moralni kompas, kad sudovi izbacuju Boga iz našega društva, kad strah zahvaća čitavu zemlju, vrijeme je da se okrenete Gospodinu u molitvi. Iako njegovi sudovi padaju svuda unaokolo, s čašom gnjeva koja se izlijeva, Duh Sveti još uvijek vabi i poziva čovječanstvo sve do posljednje minute posljednjeg dana.
Evo Joelova propisa za Izrael u dan mraka i tmine: "Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu... Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Jahvine. Neka mole: 'Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narodâ. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?'" (Jl 2,15-17).
Evo poziva za Crkvu: "Nemojte biti obeshrabreni niti se predati očaju. Ne smijete vjerovati đavoljim lažima da nema nade za probuđenje." Umjesto toga, prema Joelu, vapaj naroda treba biti: "Gospodine, zaustavi ovu sramotu na tvoje ime. Ne dopusti više izrugivanje iz svoje Crkve. Zaustavi pogane da ne gospodare nad nama ismijavajući se i pitajući: 'Gdje je vaš Bog?'"
Možda ćete misliti: "Ono što Bog ovdje obećava samo je mogućnost. On kaže da može zadržati svoj sud. To je samo možda. Sve na što poziva svoj narod može biti uzalud."
Ne vjerujem da se Bog ismijava iz svoje Crkve. I neće poslati svoj narod na neko bezumno poslanje. Kad je Abraham molio da Bog poštedi Sodomu gdje je živio njegov nećak, Gospodnje je srce bilo tako ganuto da je bio spreman spasiti onaj grad da je u njemu živjelo samo deset pravednika. Abraham je to molio kad su anđeli zatornici već ulazili u grad. Uvjeren sam da narod Božji treba umilostiviti Gospodina na isti način.
Prema Zahariji, tri su mjesta s kojih mora biti upućena molitva: prvo, iz doma Božjega; drugo, iz svakog doma i treće, iz tajne klijeti. Gospodin je rekao Zahariji: "A na dom Davidov... izlit ću duh milosni i molitveni... I plakat će zemlja, svaka porodica napose: porodica doma Davidova napose (Crkva)... porodica doma Levijeva napose (obitelj ili dom), i žene njihove napose (pojedinci)" (Zah 12,10.12-13).
Kad je Zaharija to govorio, Izrael je bio opkoljen neprijateljem koji ga je htio uništiti. U narodu je bilo prisutno veliko drhtanje i strah, ali usred svega toga, došla je ova divna riječ: "Bog dolazi da se pozabavi sa svim zlim silama koje su protiv vas. Dakle, započnite u svetištu iskreno moliti. Započnite moliti kod kuće. I molite u svojoj tajnoj klijeti. Duh Sveti dolazi i on će vas snabdjeti duhom molitve i milosti, omogućujući vam da molite."
Vidite li poruku Božju za nas u ovom odlomku? On svojoj Crkvi u svim razdobljima govori: "U vrijeme užasa i drhtanja, želim izliti svoga Duha na vas. Ali moram imati molitveni narod na koji ću ga moći izliti."
Svi starozavjetni proroci pozivali su narod Božji na zajedničku molitvu. I sâm je Isus izjavio: "Stoji pisano: 'Kuća moja neka bude kuća molitve'" (Mt 21,13). Činjenica je da se povijest svijeta oblikovala molitvama Kristove crkve.
Razmislite o tome: Duh Sveti najprije je bio dan u domu Božjem u gornjoj sobi. Tamo su učenici "bili jednodušno ustrajni u molitvi" (Dj 1,14). Rečeno nam je da je anđeo oslobodio Petra iz tamnice dok "mnogi bijahu skupljeni na molitvu" (Dj 12,12). Za Petrovo se puštanje neprestano dizala zajednička molitva.
Jasno je da Bog otpušta mnogo sile zbog molitava njegove Crkve. Zbog toga, poziv na takvu molitvu ne može se podcjenjivati. Znamo da je Crkva primila veliki nalog da zadobiva duše, da čini milosrđe, da služi kao mjesto okupljanja gdje se propovijeda Riječ Božja. Ali prije svega, crkva je dom molitve. To je njezin osnovni poziv s obzirom da su svi drugi vidovi crkvena života rođeni iz molitve.
Međutim, zajednička je molitva ograničena. Ograničena je na vrijeme i na vrstu molitve na koju nas Bog poziva. Primjerice, crkva nije mjesto da zbog neuspjeha i patnje vapimo u našim molitava u kojima ćemo imenovati svoje požude pred Gospodinom i kajati se za njih. Zajednička molitva ponekad može postati isprika za izbjegavanje takve molitve u osobnoj pobožnosti u kojoj se događa istraživanje srca. Neki će možda tvrditi: "Upravo sam došao s dvosatnoga molitvenog sastanka." Ili: "Tri sam dana sa svojom crkvom postio." Ali to nije jedina vrsta molitve koju Gospodin želi od nas.
"...ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski" (Mt 18,19). Duboko ste blagoslovljeni ako imate odanog brata ili sestru da s njima molite. Doista, najsnažniji zagovornici koje sam poznavao dolazili su u dvoje ili troje. Ako me Bog u svemu u ovom životu blagoslivlja i ako me upotrebljava za svoju slavu, znam da je to zbog nekoliko silnih zagovornika koji svakodnevno mole za mene.
Mjesto gdje se ta vrsta molitve najsnažnije događa jest kod kuće. Moja žena Gwen i ja svakodnevno zajedno molimo. Molili smo za svako naše dijete dok je odrastalo da se nijedno ne izgubi. Molili smo za njihova prijateljstva i veze da Bog odstrani od njih dečke i djevojke ako su im poslani kao zamke. Molili smo i za njihove žene, odnosno muževe, a sada isto činimo i za našu unučad.
Žalosno, ali vrlo malo kršćanskih obitelji ima vremena za molitvu u domu. Ja osobno mogu posvjedočiti da sam danas u službi zbog snage obiteljske molitve. Svakoga dana, bez obzira jesmo li se ja, moj brat i sestre igrali u stražnjem dvorištu ili na cesti, moja bi nas majka pozivala s prednjih vrata kuće: "Davide, Jerry, Juanita, Ruth, vrijeme je za molitvu!" (Moj mlađi brat Don još nije bio rođen.)
Čitavo je susjedstvo znalo da je vrijeme molitve za našu obitelj. Ponekad sam mrzio čuti taj poziv; gunđao bih i uzdisao. Ali očito se nešto vrlo važno događalo u ono vrijeme molitve: Duh je djelovao usred naše obitelji i doticao naše duše.
Možda sebe ne vidite da održavate obiteljsku molitvu. Možda imate ženu koja ne surađuje ili buntovno dijete. Ljubljeni, nije važno tko će odlučiti da ne sudjeluje. Još uvijek možete doći za kuhinjski stol, pognuti glavu i moliti. To će vam služiti kao vrijeme molitve u vašoj kući i svaki član obitelji to će znati.
Molitva u tajnoj klijeti događa se kad smo sami, u tajnosti. "A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti" (Mt 6,6).
U posljednje mi je vrijeme Duh Sveti govorio o toj vrsti molitve. U prošlosti sam mislio da zbog skučenosti prostora "tajnu klijet molitve" možemo imati bilo gdje: u automobilu, u autobusu, tijekom stanke na poslu. U nekoj mjeri, to je istina.
Ali postoji više. Grčka riječ za klijet u ovom retku znači "osobna soba, tajno mjesto". Ovo je Isusovim slušaocima bilo jasno jer su kuće u njihovoj kulturi imale jednu unutarnju prostoriju koja je služila kao klijet. Isusova je zapovijed bila da uđu u tu tajnu klijet i da zatvore vrata za sobom. To je zapovijed za pojedince, a ne da se to događa u crkvi ili s molitvenim partnerom.
Isus je dao primjer za to s obzirom da je on odlazio na tajno mjesto molitve. Uvijek iznova, Pismo nam govori da je "odlazio u samoću" da provodi vrijeme u molitvi. Nitko nije imao zaposleniji život i s tako malo vremena za sebe, s obzirom da je neprestano bio pritisnut potrebama onih koji su bili oko njega. Međutim, rečeno nam je: "Rano ujutro, dok je još bio mrak, izađe te ode na samotno mjesto, i tu je molio" (Mk 1,35). "Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je i uvečer ondje bio sam" (Mt 14,23).
Pogledajmo zapovijed koju je primio Saul u Djelima. Kad je Krist dohvatio ovog progonitelja Crkve, Saul nije bio poslan na zajednički crkveni sastanak ili k Ananiji, velikom molitvenom borcu. Ne, Saul je tri dana proveo u samoći, odvojen, moleći i nastojeći upoznati Isusa.
Svi mi imamo isprike zašto ne molimo u tajnosti, sami, na posebnom mjestu. Kažemo da nemamo takva osobnog mjesta ili da nemamo vremena. Thomas Manton, pobožan puritanski pisac, kaže na tu temu: "Kažemo da nemamo vremena kako bismo molili u tajnosti. Ali imamo vremena za sve ostalo: za jelo, za piće, za djecu; a nemamo vremena za ono što sve ostalo drži. Kažemo da nemamo tajna mjesta, ali Isus je našao goru, Petar krov, proroci pustinju. Ako nekoga volite, naći ćete mjesto da budete sami."
David svjedoči: "Prije nego bjeh ponižen lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ" (Ps 119,67). On spoznaje da kad je sve mirno i veselo i kad se suočavamo s malo poteškoća, skloni smo hladnoći ili mlakosti u vezi molitve. Kažemo da ljubimo Boga, ali u svoja dobra vremena zapravo možemo otpasti, zanemarujući zajedništvo s Gospodinom. I tako Bog povremeno dopušta oštre strelice nevolje da nas probudi.
Mnogi pobožni crkveni oci govorili su na tu temu. John Calvin rekao je da nikada ne nudimo poslušnost Bogu dok nismo prisiljeni činiti tako njegovim kažnjavanjem. I C.S.Lewis piše: "Bog nam šapće kad nam je dobro, a viče kad smo u boli. To je njegov megafon da probudi gluhi svijet. Bol uklanja pokrivalo."
Ponekad molitvu uzimamo previše ležerno. Ali u vrijeme nevolje, nalazimo se u borbi s Gospodinom u molitvi svakoga dana dok u svom duhu nismo sigurni da on sve ima pod nadzorom. Što više želimo da nas uvjeri u to, više odlazimo u svoju molitvenu klijet.
Istina je da Bog nikada ne dopušta neku nevolju u naš život osim kao djelo ljubavi. Ilustraciju toga vidimo u Efrajimovu plemenu u Izraelu. Narod je pao u veliku nevolju i zavapio je Bogu u svojoj žalosti. On je odgovorio: "Dobro čujem Efrajimov jecaj" (Jr 31,18).
Poput Davida, i Efrajim je posvjedočio: "Ti me pokara... kao june još neukroćeno. Obrati me, da se obratim, jer ti si, Jahve, Bog moj" (Jr 31,18). Drugim riječima: "Gospodine, s razlogom si nas kažnjavao. Bili smo poput mladoga, nenaučenog teleta, puni snage, ali ti si nas kaznio da nas pripitomiš za svoju službu. Našu si podivljalost doveo pod nadzor."
Vidite, Bog je za Efrajima imao velike planove, dobre, plodonosne planove. Ali su najprije trebali biti podvrgnuti učenju i vježbi. I tako je Efrajim izjavio: "...pokajah se, i... naučih se..." (Jr 31,19). Zapravo su rekli: "Kad nas je u prošlosti Bog držao u školi pripremajući nas za svoju službu, nismo se htjeli dati ispraviti. Bježali smo i vikali: 'Preteško je.' Bili smo svojeglavi i neprestano smo 'klizili' iz jarma koji je on stavio na nas. A onda je Bog zategnuo naš jaram i upotrijebio svoj dragi bič da slomi našu tvrdokornu volju. Sad smo se prepustili njegovu jarmu."
I mi smo poput Efrajima kao mladi, samo na sebe usredotočeni telci koji ne žele biti stavljeni pod jaram. Izbjegavamo stegu oranja, iskustvo boli, bič. Očekujemo da ćemo imati sve: pobjedu, blagoslov i plodnost pukim zahtijevanjem Božjih obećanja ili "uzimanjem ih po vjeri". Ljuti smo što smo vježbani u tajnoj molitvi i što se moramo boriti s Bogom dok se njegova obećanja ne ispune u našem životu. Zatim, kad dođu nevolje, mislimo: "Mi smo Božji izabrani narod. Zašto se to događa?"
Molitvena klijet naša je škola. A ako nemamo to "vrijeme samoće" s Isusom, ako popuštamo u našoj prisnosti s njim, nećemo biti spremni kad dođe bujica.
Postoje i drugi razlozi za naše nevolje koji su daleko iznad našega razumijevanja. Međutim, znamo da je u našim nevoljama njegova ljubav uvijek na djelu. Bog nam govori: "U svem tvom trpljenju, mislim na tebe. Ti si moje dragocjeno dijete. Osjećam tvoju bol i sigurno ću ti biti milostiv."
A što je najvažnije, u našim najgorim nevoljama on nam šalje svoga Utješitelja: "Utješitelj, Duh Sveti... naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh. Ostavljam vam mir, i to svoj, dajem vam" (Iv 14,26-27).
Kako nam Gospodin donosi utjehu i mir u našoj nevolji? Vodi nas u tajnu klijet prisnosti s njim. I upravo tamo, podsjeća nas Isus, Otac nas osobno dotiče: "A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti" (Mt 6,6).
Nedavno je moj dragi prijatelj, predsjednik pentekostnog pokreta u Mađarskoj, tragično poginuo u neočekivanoj nesreći. Njegov je roštilj zahvatila vatra i on se jako opekao. Primio je medicinsku pomoć i mislilo se da je sve u redu, ali nekoliko dana kasnije, iznenada je umro od ugruška koji se tada stvorio.
Prijatelji diljem svijeta stoje s njegovom udovicom u molitvi podupirući je. Međutim, prava će utjeha za nju doći odozgo. Nikakav psiholog ne može joj pomoći u njezinoj najdubljoj boli. Utješitelj je vjeran i želi se susresti s njom u njezinoj tajnoj klijeti.
Poznajem jednoga dragog pastira i njegovu ženu koji vode sirotište u Srednjoj Americi. Prije nekoliko godina, uzeli su jednoga malog dječaka koji je napola bio mrtav. Taj dragi dječačić postao je ljubljeni "mali princ" sirotišta. Ali nedavno, u neočekivanoj nesreći, parkirani kombi koji nije bio zakočen prešao je preko njega i ubio ga.
Taj je par u očaju zbog svoga gubitka. I ostala djeca u sirotištu koja su vidjela što se dogodilo neutješna su. Što bi im se moglo reći da bi dotaklo njihovu duboku bol? Ništa iz mojih pedeset godina službe ne može dotaći to mjesto u tim dragim prijateljima. Oko sebe imaju drage ruke, ali utjeha će im doći od Oca koji vidi bol u tajnosti.
Znam da ne mogu doseći tisuće povrijeđenih vjernika koji nam pišu. Primili smo pismo jedne trudnice, žene pastira. Ona je upravo otkrila da je njezin muž pedofil. Piše nam: "Ne znam što da radim. Vjerujem da se trebam razvesti od muža. Ne želim da zlostavlja naše dijete."
Jedna je stvar koju svaki povrijeđeni brat ili sestra mogu učiniti: odnesite to Isusu; zatvorite se nasamo s njim i nađite utjehu u njegovoj nazočnosti. Gospodin govori: "...okrijepit ću dušu iscrpljenu, obilno nahraniti dušu klonulu" (Jr 31,25). Kako to Bog čini? Susreće se s njima na tajnom mjestu: "Onaj koji prebiva na tajnom mjestu Svevišnjega, počiva u sjeni Svemogućega" (Ps 91.1).
Vidite li kako je važno postaviti svoje srce da moli u tajnoj klijeti? Ne radi se tu o legalizmu ili ropstvu, već o ljubavi. Radi se tu o Božjoj dobroti prema nama. On vidi što je pred nama i zna da su nam potrebna ogromna sredstva, svakodnevno novo ispunjenje. A sve to nalazimo na tajnom mjestu s njim.
Možda mislite da ne znate moliti. Ali možete započeti jednostavno slaveći ga. Ono što je važno jest da ste tamo po vjeri, u odanoj ljubavi, i vaš će vas Otac tamo sresti. On će obnoviti svoju ljubav za vas u tajnosti i nagraditi vas javno plodom svoga kraljevstva. Duh Sveti molit će kroz vas i dati vam riječi izražavanja.