"Terah uze svoga sina Abrama, svoga unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane" (Post 11,31).
Ne znam kakav je čovjek bio Terah s obzirom da je vrlo malo o njemu napisano. Znamo da je Ur Kaldejski bio neka vrsta uspješne zemlje. Bilo je to mjesto gdje se napredak upravo započeo širiti zemljom.
Abram je bio rođen u toj zemlji koja je postajala bogata. Bila je to zemlja s velikom budućnošću i velikim obećanjem da će to biti dobro mjesto za život. Ali iz nekog razloga Abramov otac je zaključio da je potrebno otići odande. Ne znamo je li to bilo zbog neke ambicije da ide na neko novo mjesto ili da izgradi nešto novo.
Postanak 11,31 kaže: "Terah uze", a "uzeti" na hebrejskom znači "dohvatiti". Bilo je to kao zagristi zubima i stisnuti šaku te reći: "Ja ću zgrabiti svoju budućnost. Učinit ću od svoje budućnosti što želim da bude." A u tome je nešto vrlo opasno. Tu nije bilo naznake da mu je Bog dao obećanje o kanaanskoj zemlji, nego je to bila njegova vlastita ambicija.
Ishod te dohvaćene vrste stila života uvijek je druga riječ u koju ćemo pogledati u ovom odlomku – "ondje se nastane". Iz nekog razloga kad je Terah dospio do Harana, zastao je – nastanio se.
Jeste li ikada to učinili? "Ovo putovanje je previše za mene. Pritisak, napetost, uvijek moram pokušati gurati ovaj kamen na brdo."
Kad god započnete nešto u tijelu, završavate kao Terah. On se nastanio u Haranu. Nema goreg načina provesti život, nego da se nastanite zadovoljni s osrednjošću. Ništa nije dalje od Božjeg plana za vaš život, nego da krenete na put i iznenada dignete ruke.
Kad god počnemo grabiti za sebe, uzimati za sebe, pokušavajući postati bogat, pokušavajući postati slavan, pokušavajući postati uspješan u vlastitoj snazi – uvijek ćemo završiti "nastanivši se". Zašto? Jer smo samo na pola puta do tamo kamo smo namjeravali ići.
"Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati" (Mt 6,33).