NE SMIJEMO PROMAŠITI PORUKU
Propovjednici i teolozi svugdje govore: "Bog nema ništa s katastrofama. On ne bi dopustio da se dogode takve strašne stvari." Međutim, ništa nije dalje od te istine. Takvo razmišljanje uzrokuje da naša nacija promašuje poruku koju nam Bog želi reći kroz tragediju.
Činjenica je da moramo imati riječ od Boga. Poput mnogih pastora, i ja sam plakao i tugovao nad strašnim katastrofama. Tražio sam Gospodina u molitvi i kroz njegovu Riječ. I želim vam reći da sam iskusio žalost koja je čak dublja od tugovanja za nevinim ljudima koji umiru. To je žalost koja kaže da ako promašimo Božju poruku, ako se oglušimo na ono što on glasno navješćuje, onda nam još daleko gore predstoji.
Prorok Izaija govori izravno u korist onoga što proživljavamo. Ako za primjer niste zadovoljni sa Starim zavjetom, promotrite Pavlove riječi na tu temu: "Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima" (1 Kor 10,11). Pavao jasno govori da starozavjetni primjeri otkrivaju koji su Božji potezi u vremenima kao što su naša.
U vrijeme kad je Izaija prorokovao, Bog se strpljivo bavio Izraelom oko 250 godina. Slao je na svoj narod "male nevolje", pozivajući ih na pokajanje. Htio ih je primamiti iz njihova drskog idolopoklonstva i vratiti u svoj blagoslov i naklonost.
Kroz sve one godine, svi su proroci govorili Izraelu istu važnu riječ: "Ponizite se!" Pismo kaže: "Služili su idolima … A Jahve opominjaše Izraelce i Judejce preko svih svojih proroka i sviju vidjelaca: 'Obratite se od zlog puta svoga – govorio je – i pokoravajte se naredbama i zapovijedima mojim" (2 Kr 17,12-13).
Ali izabrani Božji narod odbacio je njegov poziv na pokajanje: "Ali oni nisu poslušali, nego su ostali tvrdovrati" (2 Kr 17,14). Ti ljudi ismijavali su proroke koji su ih pozivali na poniznost. Umjesto toga, "težili su za ispraznošću, pa su i sami postali isprazni … Odbacili su sve zapovijedi Jahve, Boga svoga … čineći tako zlo u očima Jahvinim … Tada se Jahve razgnjevi na Izraela" (2 Kr 17,15-18).