Nebo

Ovih dana ne čujemo mnogo propovijedi na temu neba. Možda je to čudno s obzirom da je radost svakog kršćanina razmišljati o tome da bude s Gospodinom za svu vječnost. Obećanje neba sama je bit Evanđelja koje propovijedamo.

Međutim, postoji razlog zašto ne čujemo mnogo o toj radosnoj temi. Činjenica je da Biblija ne govori mnogo o tome kakvo je nebo. Isus nikada nije sjeo sa svojim učenicima i opisivao im slavu i veličanstvo neba. Razbojniku na križu rekao je: "Danas ćeš sa mnom biti u raju", ali nije rekao kako će to biti i izgledati.

Apostol Pavao misli na nebo kad govori da je bio uznesen u raj. Kaže da je vidio i čuo stvari za koje nema riječi da bi ih opisao. Iz Pavlovih vam se riječi čini da kad bi i mogao objasniti što je vidio, naši ljudski umovi to ne bi mogli shvatiti.

Pavao je bio zahvalan za svoj život, poziv, službu. Vjerujem da je ljubio narod Božji sa svom strašću. Ali tijekom dugogodišnje svoje službe, neprekidno je čeznuo biti s Gospodinom. Srce mu je jednostavno gorjelo od iščekivanja da bude tamo.

Dakle, gdje je nebo? Ne znamo. Znamo da dolazi novo nebo kao i nova zemlja. A taj novi planet neće biti stara zemlja očišćena vatrom, već nešto sasvim novo. Novi Jeruzalem bit će njegovo središte, glavni grad.

Isto tako znamo da je u nebu prijestolje Božje. Znamo i to da je Isus tamo, kao i anđeli Gospodnji, u bezbrojnom mnoštvu. Štoviše, Pavao kaže da kad jednom dođemo tamo, gledat ćemo Isusa "licem u lice" (1 Kor 13,12). Ukratko, imat ćemo trenutačan, osobni pristup Gospodinu kroz svu vječnost. (Ljubljeni, kad bi to bilo sve što nebo jest, za mene bi bilo dovoljno!)

Očito ćemo tamo spoznati stvari koje ljudski um ovdje na zemlji ne može shvatiti. Imat ćemo pristup do Kristova uma koji je neograničen. I, vjerujem, on će nas poučiti o svim vječnim stvarima.

Biblija nam govori da ćemo u nebu vladati s Gospodinom kao "kraljevi i svećenici... i kraljevat ćemo na zemlji" (Otk 5,10). Bit ćemo njegovi sluge i "služiti mu" (Otk 22,3).

To mi govori da ćemo u tom novom svijetu koji dolazi primiti uzbudljive, blagoslovljene zadatke. Pismo iznova i iznova govori o ulogama koje su anđeli odigrali u povijesti, služeći čak i Isusu. Kakav će god biti naš uzbudljiv posao, znamo da će trajati kroz svu vječnost jer Božji su svjetovi bez kraja.

Razmotrimo na trenutak beskonačnost koju vidimo u svemiru. Tvrdi se da naš vlastiti sunčev sustav ima barem osam milijardi kilometara u promjeru, a ipak je samo točka u svemiru. Znanstvena otkrića pokazuju da postoji sustav za sustavom, očito bez kraja. Za naš um sve je to vrlo nevjerojatno.

Dok naš sunčev sustav juri kroz svemir okrećući se oko sunca, i bezbrojni drugi sustavi kreću se jedan za drugim. A sve se to događa prema Božjem božanskom poretku. Iz tog razloga vjerujem da ćemo u nebu primiti zadatke koji su sada neshvatljivi našem ljudskom umu.

Hebrejski znanstvenici Pavlova vremena mislili su da postoje tri razine neba: prvo, fizička atmosfera u kojoj obitavamo, zatim, drugo nebo gdje su zvijezde i, na kraju, treće nebo gdje su Bog i raj.

Sve što ja sa sigurnošću mogu reći o tom predmetu jest da je Isus uzašao u "nebesa iznad svih nebesa". I rekao nam je da sad priprema tamo mjesto za svoj narod. Isto tako, rekao je: "Ponovno ću doći i odvesti vas tamo. Gdje ja boravim, boravit ćete i vi."

Ukratko, ljubljeni, ne mogu vam reći kako nebo izgleda. I ne znam mnogo kako će tamo biti. Nemam novo otkrivenje koje bih vam mogao ponuditi, nikakve objave slične Pavlovoj. Ali mogu vam reći kakvo nebo neće biti i što se tamo ne nalazi jer to je ono što Pismo nudi. A ono što Pismo otkriva, kao što ćete vidjeti, daje nam razlog da se radujemo.

Ivan nam govori da u nebu nećemo naći sljedeće:

1. Tamo više neće biti mora. "Potom opazih novo nebo i novu zemlju, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema" (Otk 21,1). Ivan nije rekao da tamo neće biti vode. On izjavljuje da tamo više neće biti prijetnji od velikih voda zemlje; tamo više neće biti uragana, tajfuna ili ubojitih tsunamija.

Zapravo, jedina voda spomenuta u vezi s tom novom zemljom jest rijeka sreće koja teće kroz ulice Novog Jeruzalema. Ivan govori o tome: "Pokaza mi rijeku života, bistru kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja" (Otk 22,1).

2. U nebu neće biti rupčića. Neće biti nikakve potrebe za takvim stvarima jer Pismo kazuje da nam neće biti potrebne ni suzne žlijezde. "Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju" (Otk 21,4). Prema Ivanu, u nebu jednostavno suze neće postojati.

Isto tako, tamo više neće biti pogrebnih zavoda, ljesova i grobova. Zašto? "Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka" (Otk 21,4). Razmislite o ovome: nema više stajanja pred lijesom, tugovanja zbog gubitka ljubljenih. Nema više žalosti, plakanja i jadikovanja jer u nebu nikada nećemo umrijeti. Jednom kad ćemo snagom Kristova uskrsnuća biti podignuti iz zemaljskog groba, nikada više nećemo umrijeti.

3. Tamo više neće biti ljekarni, bolnica, liječnika, bolničarki, hitne pomoći, analgetika ili recepata. Ivan piše: "...neće više biti... boli" (Otk 21,4).

Prisjećam se jedne majke i njezine nemoćne kćeri koje posjećuju našu crkvu. Sin te žene izvršio je samoubojstvo nakon sedam godina mučne boli koju nijedan liječnik nije mogao dijagnosticirati. Tijekom tog vremena, morao je uzimati teške narkotike da bi mogao živjeti iz dana u dan. Nikada nije bio otkriven izvor njegove boli.

Sada kći pokazuje iste simptome. Briljantna je studentica koja je dobila mnoge nagrade i ponuđena joj je stipendija. Ali njezino se stanje tako pogoršalo da je u neprestanoj mučnoj boli.

Poput brata, i ova mlada žena živi s tako visokim stupnjem boli da liječnici kažu da na "ljestvici od deset njezina bol mjeri četrnaest". Rečeno joj je da su narkotici koje treba za bol tako jaki da će je ubili za nekoliko mjeseci.

Radujem se da dolazi onaj slavan dan kad ova mlada žena više neće poznavati nikakvu bol.

Bol moje unuke od tumora na mozgu bila je tako jaka da su joj se udovi žestoko tresli. Imala je užasne napadaje, tako da sam tijekom tog strašnog razdoblja morao pomagati njezinu ocu držati je za ruke i noge. Bol je jednostavno bila preteška za nju, a moram priznati, preteška i za njezina djeda i baku. Na kraju je rekla mami i tati da je Gospodin govorio njezinu srcu i da joj je rekao: "Želim da dođeš kući. Kod mene više nećeš imati nikakve boli."

Ivanov redak ima posebno značenje za mene: "...neće više biti... boli" (Otk 21,4). Kao Tiffanyn djed, počivam u spoznaji da je moja unuka sada s Isusom, gdje više nema nikakve boli.

4. Više neće biti straha, nevjere, gadosti, ubojstava, laži i vračarstva. Biblija nam govori da će svi koji to rade biti bačeni u jezero ognjeno: "Što se tiče kukavica, otpadnika, odurnih stvorenja, ubojica, bludnika, vračara, idolopoklonika i svih lažaca, njihova je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom" (Otk 21,8).

Nedavno su novine objavile da je jedan stariji bračni par nađen mrtav u svome stanu. Taj se bračni par tako bojao da će biti opljačkan ili napadnut da su redovito zaključavali vrata svoga doma i sve prozore. Tako su bili puni straha da su to radili i za vrijeme žestokih ljetnih vrućina te su se ugušili.

U nebu više neće biti takva straha. Niti će tamo biti ikakva nasilja ili ubojstava. Nedavno je jedan zlostavljač djece priznao da je zlostavljao preko dvjesto djece. Hvala Bogu, u nebu neće biti takvih gadosti.

5. Neće više biti razloga da se u nebu selimo. Moja žena i ja selili smo se iz jednog doma u drugi bezbroj puta. Zahvalan sam Bogu da kad stignemo u nebo, nikada se više nećemo morati seliti. Kako to znam? Isus nam kaže: "Neka se ne uznemiruje srce vaše... U domu Oca mojega ima mnogo stanova; da nije tako, rekao bih vam. Idem vam pripraviti mjesto" (Iv 14,1-2).

Nedavno sam čitao o kršćanki koja je pitala: "Ako će u nebu biti mnoštvo koje se neće moći izbrojati, kako će Bog moći načiniti stan za svakoga? Kako može biti dovoljno prostora za toliko stanova?"

Ove riječi trebale bi nam nešto značiti. Neki biblijski stručnjaci tumače ovu Isusovu misao kao "mnoga prebivališta". To može, ali i ne mora biti točno. Sve što ja znam jest ovo: ako to Krist gradi, možemo biti sigurni da će biti nešto slavno.

Dok razmišljamo o mjestu koje Gospodin gradi za nas, ne smijemo zamišljati građevine od cigle ili nešto slično tome. Naprotiv, njegovi stanovi potpuno su od drukčijeg materijala. Kao ljudska bića, ne možemo zamisliti područje u kojem tijelo bez zapreke prolazi kroz sve materijalne tvari. (Isus je to činio nakon svoga uskrsnuća, a kaže da će u nebu naša proslavljena tijela biti slična njegovu.) To područje nikakav znanstvenik još nije istražio i potpuno je drukčije od svega što možemo zamisliti.

Ono važno što Isus kaže za nebo jest: "To je dom. Vječno ćete živjeti tamo gdje ja živim." "Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja" (Iv 14,3). Jednostavno rečeno, za svakoga od nas postoji dom u vječnosti. Isus je zapravo rekao: "Kad dođe onaj dan da ondje budete sa mnom, osobno ću vam pokazati što sam za vas sagradio."

6. U nebu nema hromih udova, sljepoće ili gluhoće niti tijela koja se raspadaju. Biblija govori da ćemo u nebu imati novo tijelo. Dakako, to je poznata nauka kršćana i Pavao je imao mnogo o tome reći. On piše: "Ali netko će pitati: Kako uskršavaju mrtvi? S kakvim li se tijelom pojavljuju?" (1 Kor 15,35). Drugim riječima, ljudi se pitaju: "Kakvo će tijelo uskrsnuti od mrtvih?"

"Ono što siješ nije lik koji će se pojaviti... Bog mu daje lik kakav hoće" (1 Kor 15,37-38). Drugim riječima: "Tijelo s kojim ćemo prebivati u nebu bit će slično njegovu. Bit će nebesko, a ne zemaljsko."

Prema Pavlu, naše je fizičko tijelo "posijano u raspadljivosti", ali će "uskrsnuti u neraspadljivosti". Jednostavno rečeno, kad je naše tijelo "posijano" ili pokopano, ono je prirodno, zemaljsko tijelo. Ali kad ćemo uskrsnuti, ono će biti nebesko. Tijelo koje ćemo tada imati, bit će "proslavljeno" Kristovom silom uskrsnuća.

Pismo nikada ne govori da će Bog potražiti svaki izgubljeni ud, svaki izgubljeni zub, svako zrno praha našega prirodnog tijela i nekako ih spojiti zajedno. Naprotiv, Pavao uči: "Tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje." Zatim dodaje: "U jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti" (1 Kor 15,52).

Onoga znamenitog dana, grobovi će se otvoriti. A u svojoj strahovitoj sili, Gospodin će izvesti nova, vječna tijela. Ta tijela bit će sveta i pravedna i nikada se neće moći raspasti. Kad se to dogodi, govorit ćemo jednim jezikom, novim jezikom koji će svi razumjeti. Doista, sve će biti novo.

Za mene je najuzbudljivije to što će se dogoditi s milijunima mrtve djece kroz sve vjekove. U jednom trenu, te dragocjene duše bit će podignute s novim tijelom. Mislim na djecu čija su tijela otišla u grob pogođena bolešću, čija su tijela bila pogubljena u genocidu, čija su tijela raznijele bombe.

Mislim i na muškarce i žene čije je tijelo uništila bolest, tijelo koje se moralo pokopati u zatvorenom lijesu. Mislim i na mučenike svih stoljeća koji su umrli mučeničkom smrću, čija su tijela bila raskomadana, prepiljena i obezglavljena ili su živi bili spaljeni. Svi će oni izaći iz groba s novim tijelom i nikada više neće vidjeti raspadanja i boli.

Moj um teško uopće to može zamisliti, a ipak, srce mi se raduje nad tim!

7. U nebu neće biti satova jer vrijeme se više neće mjeriti. Ivan piše da se anđeo pojavio pred njim stojeći na moru i zemlji. Zatim je anđeo podigao ruku prema nebu i, prema Ivanu, "zakle se Onim koji živi u vijeke vjekova, koji je stvorio nebo i sve što je na njemu, i zemlju i sve što je na njoj, i more i sve što je u njemu: 'Neće više biti vremena!'" (Otk 10,6).

Dolazi trenutak kad će i samo vrijeme biti odbačeno. Zamislite to: nema više godina, nema više mjeseci i tjedana, nema više dana, sati, minuta pa čak ni sekundi. Neće postojati ništa što bi obilježavalo vrijeme, ni noći ni dana, jer će Krist biti svjetlo u raju.

Jedan puritanski pastor pokušao je opisati svojoj zajednici beskrajnost vječnosti. Rekao im je da to ne pokušavaju shvatiti, da je vječnost uvijek bila i uvijek će biti bez početka i kraja. I dao im je ovu ilustraciju: "Zamislite zemlju kao loptu od pijeska, opsega četrdeset tisuća kilometara. Svakih tisuću godina dolijeće ptica i odnosi jedno zrno pijeska. Kad to stvorenje uzima posljednje zrno, tek tada vječnost počinje."

Drugim riječima, u velikom planu vječnosti, "vrijeme" je upravo sada dok se kratko pojavljujemo. Dolazi dan kad će vrijeme potpuno poslužiti svojoj svrsi i bit će ukinuto. Za mene je sve to zapanjujuće.

Pavao kliče: "Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu" (1 Kor 15,57). Mnogi kršćani svakodnevno citiraju ovaj redak u svojim kušnjama i nevoljama. Međutim, kontekst u kojem Pavao govori ima dublje značenje. Samo dva retka ranije, Pavao izjavljuje: "Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, tvoj žalac? Gdje je, grobe, tvoja pobjeda?" (1 Kor 15,54-55).

Pavao je vrlo rječito govorio o svojoj čežnji za nebom. On piše: "Dakako, znamo: ako se ovaj šator, naša zemaljska kuća, ruši, imamo zgradu koja je djelo Božje, vječnu kuću na nebesima, koja nije sagrađena ljudskom rukom. I zato uzdišemo i vruće želimo da budemo obučeni u naš nebeski stan" (2 Kor 5,1-2).

Zatim apostol dodaje: "Puni smo pouzdanja, i više volimo otići iz ovog tijela i vratiti se (u domovinu) ka Gospodinu" (2 Kor 5,8).

Prema Pavlu, nebo, biti u nazočnosti Gospodnjoj za svu vječnost, nešto je za čime čeznemo svim svojim srcem.

Prvo, zamišljam Isusov opis velikog okupljanja kad će anđeli "skupiti izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga" (Mt 24,31).

Kad se sve to mnoštvo skupi, zamišljam veliki pobjednički marš u nebu. Gotovo svi znaju pjesmu "Kad sveci koračajući ulaze". Zamislite tu pjesmu kako se doslovce svira u nebu dok milijuni proslavljene djece pjevaju hosana Gospodinu kao jednom djeca u hramu! Kakav glas pobjede i slavljenja kad mnoštvo siročadi poviče: "Oče!" Mogu vidjeti zraku radosti na Isusovu licu. "Jer takvima pripada kraljevstvo Božje", izjavio je.

Onda dolaze svi mučenici. Oni koji su jednom tražili pravdu na zemlji sada viču: "Svet, svet, svet!" Zamišljam kako obezglavljeni dodiruju svoje glave i govore: "Ponovno sam čitav." Oni koji su bili prepiljeni na dvoje traže znakove agonije svoga tijela, ali ih ne nalaze. Oni koji su bili spaljeni na lomači sada imaju čitava tijela, bez traga i mirisa dima. Svi oni plešu od radosti i viču: "Pobjeda, pobjeda u Isusu!"

Zatim dolazi silna huka, zvuk koji se nikada ranije nije čuo. To je Crkva Isusa Krista, mnoštvo iz svih naroda i plemena. U toj su skupini i oni koji su jednom bili ovisnici o drogi ili alkoholu, koji su jednom bili slijepi, bolesni i siromašni, udovice i prosjaci. Zamišljam među njima i siromašnu udovicu koja je u blagajnu vjerno ubacila novčić kad nije imala ništa više.

Kad je ovaj vjeran apostol bio uznesen u nebo, "čuo je neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno izreći" (2 Kor 12,4). Pavao kaže da je bio uzdrman onim što je tamo čuo. Vjerujem da su to bili upravo zvuci koje je čuo. Dobio je uvid u pjesmu i slavljenje Boga onih koji se raduju u njegovoj nazočnosti čitava, zdrava tijela, a duša im je ispunjena radošću i mirom. Bio je to tako slavan zvuk da ga je Pavao mogao čuti, ali ne ponoviti.

Dragi sveti, učinite nebo svojom iskrenom čežnjom. Isus dolazi po one koji čeznu za njim!