Nije svaka kušnja test

Bog se ne raduje u testiranju svoje djece. Biblija govori da Krist suosjeća s nama u svim našim kušnjama, dotaknut osjećajima naših slabosti. U Otkrivenju 2,9 govori crkvi: "Poznam tvoju nevolju i tvoje siromaštvo..." Zapravo govori: "Znam kroz što prolaziš. Možda to ne razumiješ, ali ja znam sve o tome."

Od bitne je važnosti shvatiti tu istinu jer Gospodin i testira i iskušava svoj narod. Pismo govori: "Iskušavao si nas teško, Bože, iskušavao ognjem kao srebro" (Ps 66,10). "...vaša vjera... kuša se u vatri..." (1 Pt 1,7). "Jahve kuša pravedna..." (Ps 11,5).

Doista, svatko tko slijedi Isusa suočit će se s nevoljama i jadima. Psalmist piše: "Mnoge nevolje ima pravednik" (Ps 34,20). Pavao govori o "velikoj tuzi... tjeskobi srca... mnogim suzama" (1 Kor 2,4). A Poslanica Hebrejima opisuje svete koji su bili "oskudni, nevoljni i zlostavljani" i "podnosili čestu borbu, patnje" (Heb 11,37;10,32).

Činjenica je da se Biblija mnogo bavi trpljenjem, kušnjama i nevoljama u životu vjernika. Prema psalmistu: "Duša mi je zasićena patnjama, moj se život bliži Podzemlju" (Ps 88,3). Isto tako, David piše da je podnosio "trpljenja mnoga i velika" (Ps 71,20).

Ne mogu se sjetiti ni jednoga Isusovog sljedbenika koji nije podnio sve te stvari koje Pismo spominje: kušnje, muke, nevolje, jade, tjeskobu. Znam da i ja mogu zajedno s Davidom reći: "Podnosio sam bolna i velika trpljenja i kušnje." A znam da i mnogi drugi koji čitaju ovu poruku mogu reći: "To sada ukratko opisuje i moj život. Suočavam se s nekoliko tjeskobnih kušnji i nevolja."

Iz toga razloga, svaki kršćanin mora znati i prihvatiti da Bog ima neki naum u svim našim trpljenjima. Bez njegova dopuštanja, nikakvo testiranje ne dolazi na naš život. A jedan od Božjih nauma koji stoji iza naših kušnji jest da proizvede u nama postojanu vjeru. Petar piše: "Da se kušnja vaše vjere, mnogo dragocjenija od zlata raspadljivoga koje se kuša ognjem, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist" (1 Pt 1,7). Petar to iskustvo naziva "požarom koji bjesni među vama da vas iskuša" (1 Pt 4,12).

Pavao svjedoči da je podnosio kušnje, ali da je završivši svoju trku i prošao ispit vjere. On piše: "Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao" (2 Tim 4,7). Dakako, Pavao je znao da mora obaviti još mnogo posla. Pred njim su još bile velike kušnje i trpljenje. Ali je on mogao iskreno reći:

"Možda još nisam dohvatio Krista kao što bih htio i nisam postao savršen, ali kad se radi o vjeri i pouzdanju u Boga u svakoj kušnji, znam kome vjerujem. Kad neprijatelj dolazi poput bujice, znam da će Gospodin podići stijeg protiv njega. Sve sam to naučio u peći nevolja."

Dijelim to svjedočanstvo s Pavlom. Milošću Božjom, Duh Sveti mi je pomogao da u prošlim godinama prođem kroz brojne nevolje; najteža je bila smrt naše dvanaestogodišnje unuke Tiffany. Gospodin mi je dao snagu i vjeru da prođem kroz tu tešku kušnju i izađem iz nje rekavši: "Znam kome vjerujem i znam da on ima neki plan. Bog ne bi dopustio da ova duboku bol dođe na mene i na moju obitelj bez nekog nauma iza svega toga. O Gospodine, predajem ti sve to po vjeri."

Sjetite se svoje vlastite sadašnje muke i kušnje. Gajite li sumnju, strah ili ljutnju dok sve to podnosite? Optužujete li Boga da je previše toga stavio na vas i da vas je gurnuo u vašu nevolju nepotrebno? Jeste li na rubu da dignete ruke, misleći: "Vjerno sam molio, čitao Bibliju i odlazio u crkvu, ali ništa ne djeluje"?

Ili još uvijek možete pogledati u nebo i reći: "Znam da je Gospodin dobar. Vjerovat ću mu u svemu tome. Neću živjeti sumnjajući. On će me izvesti, njemu na slavu." Ako to opisuje vas, onda je vaša vjera podnijela vatru. Ali ako ne, onda vas moram pitati: "Koliko kušnji i nevolja još morate podnijeti prije nego ćete biti u stanju reći: 'Moja je vjera pobijedila'?"

Istina je da sve naše kušnje nisu ispiti vjere. Kad smo u peći nevolje, Gospodin često traži nešto više. Istina, što prisnije hodate s Kristom, dublje su vaše kušnje i više on radi na vama da bi postigao nešto drugo osim vjere.

No nemojte pogrešno razumjeti! Kad se god naša vjera koleba, test vjere će doći. Nikada nećemo biti potpuno iznad takva testiranja. Ali tu je još jedna Božja namjera u našim kušnjama: Otac priprema zaručnicu svome Sinu i on želi nešto više od nas u našim kušnjama, osim samo veće vjere.

Zaručnica će biti oštro kušana i njena će ljubav za Zaručnika proći kroz vatru. Kroz vatru, vodu i nevolje njena će vjera u njega biti očišćena. Međutim, te kušnje nisu stvar ispitivanja njene ljubavi i odanosti. Naprotiv, one su zbog pročišćenja ljubavi koja je već u potpunosti dana. Dopustite da objasnim.

Vjerujem da ste mnogi koji čitate ovu poruku potpuno predani Kristu. Isus je velika ljubav vašega života i vaše pouzdanje u njega cvjeta. Svakako, još uvijek postoje trenuci kad je to pouzdanje kušano. Ali Bog traži nešto drugo od vas, nešto više. Pripremanje njegove zaručnice zahtijeva da on u vama obavi nadnaravno djelo.

Ta zaručnica, Isusova ljubljena izabranica, mora biti izjedana od čežnje da bude sa svojim Zaručnikom. Ona mora biti odbijena od svih drugih privlačnosti. Ona mora biti izjedana od želje da uvijek bude u njegovoj fizičkoj nazočnosti. Pavao ukazuje na tu čežnju kad piše o svojoj vlastitoj želji: "...više volim otići iz ovog tijela i vratiti se ka Gospodinu" (2 Kor 5,8). "Za me je uistinu život Krist, a smrt dobitak" (Fil 1,21).

Ovo nije neka bolesna ideja o smrti. Apostol je živio vidljivo punim i korisnim životom. Ali je rekao: "Nešto u meni žudi biti s Gospodinom, tamo gdje je on. Čeznem biti s njim lice u lice." Da bi iznio takvu tvrdnju, Pavao je morao biti potpuno odbijen od ovoga svijeta i njegovih privlačnosti.

Za svoj narod Bog upravo sada priprema novi svijet, novo nebo i novu zemlju. To novo ostvarenje obuhvatit će i Novi Jeruzalem koji će biti dom za Kristovu zaručnicu. Izaija je vidio taj novi svijet koji Bog stvara i pogled na njega sigurno ga je svladao. Bog kaže kroz proroka: "Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram; jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost" (Iz 65,17-18).

Bog ovdje daje snažnu izjavu Kristovoj zaručnici te zapravo govori: "Usred sve tvoje sadašnje kušnje, utuvi ovu istinu u svoj um: sadašnji svijet nije tvoj dom. Sve što vidiš, nestat će: zemlja, mjesec, sunce, zvijezde. Ja stvaram novi svijet gdje nema vatre, poplave, đavla, kušnji i nevolja."

Jeste li shvatili poruku? Vaša će kušnja završiti i vaše će nevolje proći. Dakle, usmjerite svoje oči na Krista i gledajte svoje nevolje u smislu provođenja vječnosti s njim u novom svijetu. Prema njemu, ovaj svijet u kojem se sada mučimo, sa svim svojim bolima i žalostima, neće se više spominjati kad dođe onaj dan. Nećemo ga se više uopće sjećati (prema Iz 65,17)!

Ljubljeni, ovo mi govori da kušnja koju mnogi sada podnose nije testiranje, nego vježba. Mi smo pripremani za svijet gdje više neće biti boli. Taj će svijet biti nastanjen sasvim novim tijelima. Pavao nam govoriti da tijelo koje odlazi u grob neće biti ono koje će izaći iz groba. Imat ćemo potpuno novo tijelo, s DNK samog Krista.

Abraham je primjer čovjeka koji je svoj pogled držao na svijetu koji će doći. Biblija za njega govori: "Vjerom se preseli (kao stranac) u... zemlju... tuđu... jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac" (Heb 11,9-10).

Abraham je prošao veliki ispit vjere kad je u poslušnosti Bogu prinio svoga sina Izaka kao žrtvu. Međutim, tu je bilo i više od testiranja njegove vjere: Abraham je bio odbijen od ove zemlje. Ta je činjenica dokazana kada je prinio svoga sina. On je vjerovao da postoji veći naum od onoga što ga može vidjeti. Tu je bio čovjek stvarno na svijetu, ali ne od njega, jer je sam sebe vidio kao građanina jednoga drugog svijeta.

Sada pogledajte što Poslanica Hebrejima govori o Kristu: "...Isus je trpio izvan vrata" (Heb 13,12). Isus je trpio poput izgnanika, uvijek izvan službene religije, izvan prihvaćenog društva. Međutim, Krist je bio i "izvan" u smislu što nije imao mjesta ovdje na zemlji, tako da nije imao gdje ni glavu položiti. U svemu što je radio, Isus je uvijek gledao u nebo.

Poput našega Spasitelja i praoca Abrahama, "ovdje nemamo trajnog grada, već tražimo budući" (Heb 13,14). Mi živimo i radimo na ovoj zemlji, ali smo ovdje stranci; naša je prava domovina u Novom Jeruzalemu. Zbog toga, Poslanica Hebrejima potiče: "Izađimo, dakle, k njemu izvan tabora noseći njegovu sramotu" (Heb 13,13). Dok i mi ne budemo "izvan" tabora, izvan požuda i materijalizma ovoga svijeta, nećemo biti tamo gdje je naš Zaručnik.

Ja živim u lijepom domu i vozim lijep automobil, ali ja neprestano pazim da mi takve materijalne stvari ne ščepaju srce. Činjenica je da možete imati silnu vjeru, a još uvijek ne čeznuti za Kristom. "Kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa" (1 Kor 13,2).

Žalosno, ali dok danas gledam oko sebe, vidim mnoštvo vjernika koji imaju silnu vjeru, ali nemaju čežnje da bi bili s Isusom. Umjesto toga, oni svoje oči drže na stvarima ovoga svijeta i kako ih postići. Otkrio sam da takvi ljudi ne žele slušati o tome da podignu svoje oči k nebu i da se otrgnu od svijeta. Za njih takva poruka znači raskid s "dobrim životom" u kojem sada ovdje uživaju.

Hvala Bogu, on ima divan način kako da nas gurne kroz vrata. Zapravo nam govori: "Ako želiš da ti dam svoga Sina na vjenčanju, ne smiješ imati druge ljubavi u svom životu. Želim biti siguran da ne žudiš ni za čim i ni za kim, osim za Kristom. Tvoj najuzbudljiviji san, najdublji treptaj tvoga srca treba biti želja da budeš s Kristom."

Ljubljeni, to objašnjava mnoge duboke kušnje pravednih svetih koji hodaju po vjeri. Razmislite o tome kako je Bog izveo djecu Izraelovu iz Egipta. Morao ih je staviti u peć trpljenja i dovesti do točke kad su zavapili: "Dosta je toga! Ne želimo više biti ovdje." Zatim, kada je došlo vrijeme za Boga da kaže da idu, bili su spremni iščupati korijenje i krenuti u njegovu obećanu zemlju.

Neka nam Bog pomogne da budemo oslobođeni materijalističkog duha ovoga vremena i da svaku našu sklonost imamo prema Novom Jeruzalemu.

"Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram; jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost" (Iz 65,18). Hebrejska riječ za "stvarati" u ovom retku znači "dovesti u postojanje". Vidite li što Izaija govori? Bog ne stvara samo novi svijet, već i poseban narod. On dovodi u postojanje zaručnicu koja ne da se samo otrgnula od svijeta, nego je slaveći naučila proći kroz svoje kušnje.

Činjenica je da naša sadašnja trpljenja uključuju i školu štovanja. Na sve načine na koje učimo slaviti Isusa, posebno u svojim kušnjama, pripremamo se za onaj slavan dan. Što to znači za kršćane koji neprestano žive u strahu i brizi? Kako mogu oni koji žive kao da je Bog mrtav, iznenada znati slaveći proći kroz svoju kušnju?

Vrlo je važno kako se ponašamo u našoj sadašnjoj kušnji. Kada su Izraelci bili u razdoblju velikog trpljenja, digli su ruke od svake nade. Zaključili su da ne mogu podnijeti više i jednostavno su sjeli u prah. To je bio narod Božji, s poput kamena čvrstim obećanjima, a ipak su sjedili s lancima oko svoga vrata.

Isto je tako i danas; neki se kršćani u toj točki predaju. Oni ne odbacuju svoju vjeru, ali prestaju slijediti Isusa čitavim svojim srcem, misleći: "Ne mogu živjeti pod takvim naporom. Čini mi se da što se više primičem Kristu, više trpim." I pitaju se kako je Pavao mogao reći: "Sada nalazim radost u patnjama" (Kol 1,24).

Evo kako je točno Pavao mogao tako nešto tvrditi: on je bio uzet na nebo i vidio je slavu koja nas čeka. S obzirom na ono što je vidio, Pavao je bio u stanju prihvatiti svoje kušnje i nevolje u ovom životu, naučivši slaviti Boga u svakoj svojoj muci. On je odlučio postići sreću srca bez obzira na svoju situaciju i počeo je prakticirati slavljenje pripremajući se za novi svijet koji će doći.

"...ako zbilja trpimo s njim, da s njim budemo i proslavljeni. Držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama" (Rim 8,17-18). U svjetlu slave koja ga je čekala, što je bila njegova kušnja u usporedbi s njom?

Isto tako, on je htio da i mi svoje oči skrenemo od sadašnjega trpljenja i usmjerimo ih na ono što dolazi. To će sve promijeniti. Minuta gledanja na naše novo prebivalište, kaže Pavao, i nećemo se više sjećati što je bilo prije. Njegov je stav bio da počnemo slaviti sada, veseleći se nad radosti koja nas čeka. "Po Isusu, dakle, uvijek prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana koje hvalom slave njegovo ime" (Heb 13,15).

Ljudi kojima je Izaija donio ovu objavu novoga svijeta upravo su podnijeli žestoki bijes neprijatelja. Sada su teturali pod svojim nevoljama, oduzeti od straha i slabosti. Držali su da ih je Bog ostavio i bojali su se onoga što donosi budućnost. Kakvu im je, dakle, Bog poslao riječ? Bila je to ista riječ koju on daje svom narodu i danas:

"Probudi se! Probudi se! Nisi nevrijedan, kao što misliš. Gospodin, tvoja snaga, još je uvijek s tobom. Dakle, digni se iz praha obeshrabrenja i sjedni na nebesima koja sam ti obećao. Nisi izgubio svoju pravednost, dakle, odjeni svoj plašt. Prodrmaj se, razgovaraj sam sa sobom, održi si lekciju. I reci tijelu i đavlu: 'Ja sam i više nego pobjednik po onome koji me je spasio'" (prema Iz 52,1-3).

Pogledajte snažan primjer trojice hebrejskih mladića koje je kralj Nabukodonozor bacio u užarenu peć. Tim ljudima nije bila testirana njihova vjera; činjenica je da ih je zapravo njihova vjera stavila onamo. Gospodin je vrlo očito tražio nešto drugo. Sjetite se: poganski Babilonci nisu pali pod osvjedočenje molitvama niti propovijedanjem tih ljudi. Nisu bili ni pod dojmom njihove mudrosti i znanja i njihovoga svetog življenja. Ne, osvjedočenje je na Babilonce došlo kad su pogledali u peć i vidjeli da se ona trojica raduju i slave Boga usred svoga najtežeg trenutka.

Isus se pojavio u onoj peći i vjerujem da su njegove prve riječi onim hebrejskim mladićima bile: "Braćo, dignite se sada jer su vam konopci spali. Neka ova poganska vlast i bezbožni ljudi vide kako se radujete i slavite svoga Boga usred svoga sata nevolje."

I mladići su učinili upravo to. Pismo govori da se Nabukodoznor "zaprepastio" na taj prizor. Brzo se digao i povikao: "Što se to tamo događa? Bacili smo u peć trojicu, a sada su tamo četvorica; a uz to, sveze su im nestale! Pogledajte, sva četvorica pjevaju i slave!"

To je učinak kakav donosi naše slavljenje tijekom naših kušnji. Kako se, dakle, ponašate usred svoga sata nevolje? Pijete li iz čaše drhteći, osjećajući se slabim, bez snage da se oduprete neprijatelju? Vrijeme je da stresete sa sebe teške spone i da svome Izbavitelju podignete svoje svete ruke u slavljenju. Vi ste slobodni, bez obzira kakva je vaša kušnja. Zbog toga budite sretni i radujte se znajući da je četvrti čovjek s vama u peći. Krist će se pokazati u vašoj kušnji i vatra će spaliti sve konopce kojima ste vezani.

Najvjerojatnije uopće niste testirani, nego pripremani!