Njegov Nadnaravni Oganj

Izaija je vapio: "Gospodine, ti si naš Otac i mi smo tvoj narod! Otkrij se i pohodi nas još jednom" (vidi Iz 64,8-9).

Stoljećima kasnije, isti vapaj čuo se među drugim ostatkom – sto dvadesetoricom koji su se okupili u iznajmljenoj sobi u Jeruzalemu. Bilo je to vrijeme vrlo slično Izaijinom – razdoblje velikih vjerskih svetkovanja, s mnoštvom koje je hrlilo u hram iz svih dijelova Izraela. Bile su to raskošne svečanosti i sinagoge su vrvjele religioznim ljudima. Međutim, ljudi su prolazili kroz sve to držeći uglavnom samo obrede.

Možda se pitate: "Kako to može biti? Bila je to generacija koja je sjedila pod gorljivim propovijedanjem Ivana Krstitelja. Generacija koja je vidjela Boga u tijelu – Isusa – kako hoda među njima i vrši čuda." Međutim, bili su beživotni, suhi, prazni.

Sam je Isus plakao nad tim vrlo religioznim ljudima. Rekao im je: "Izvana izgledate pobožno i činite milosrdna djela. Ali iznutra ste mrtvi." Oni nisu bili razbuđeni znacima i čudima koja je Isus činio. Nisu bili ganuti kad je izbacivao demone, oslobađao ljude koji su godinama trpjeli od demonskog ropstva. A na kraju su ga i odbacili, okrećući se od Božje ponude milosti.

Međutim, Gospodin nije nikada digao ruke od svoga naroda. Proročki je rekao sto dvadesetorici svojih učenika: "Ja ću pustiti kišu moga Duha na svako tijelo." Da bi ih pripremio za to, naložio im je: "Idite u Jeruzalem i čekajte dok ne dođem."

Kristova poruka njegovim sljedbenicima bila je u biti ovo: "Kad budete zajedno, oganj će pasti na sve okupljene i vaša će se srca rastaliti. Moj nadnaravni oganj uklonit će sve planine – u vašim bližnjima, u Židovima oko vas i u svim nacijama. Tvrdoća i nevjera će se rasplinuti i tisuće će biti spašene u jednom satu. Samo spominjanje moga imena uvjerit će i osvjedočiti mnoge."