Isus govori priču o mladom čovjeku koji je uzeo svoj dio očeve baštine i potratio je na razvratan život. Završio je u besparici, uništena zdravlja i duha, te je na svojoj najnižoj točki odlučio vratiti se u očev dom. Pismo kaže: "Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20).
Ništa oca nije spriječilo da oprosti ovom mladiću; sin nije trebao učiniti ništa jer se otac već pobrinuo za pomirenje. Čim je vidio da momak dolazi cestom, potrčao je do svog sina i zagrlio ga. Istina je, oproštenje ni za jednoga dobrog oca nikada nije problem. Isto tako, ono nikada nije problem za našega nebeskog Oca kad vidi raskajano dijete. Ali u zagrljaju ovog oca bila je nazočna čežnja da sin bude obnovljen. On je htio društvo svoga djeteta, njegovu nazočnost, zajedništvo s njim.
"Prema tome, braćo, budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama tim novim i životonosnim putem koji nam je on otvorio … pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem" (Heb 10,19-20.22).
Vjernici su potpuno svjesni ljudske strane Kristova djela na Golgoti – oproštenja naših grijeha, snage pobjede nad svakim ropstvom i, dakako, obećanje vječnog života. Međutim, tu je i druga blagodat križa i ta je blagodat za Oca. To je radost koja mu dolazi kad god prima izgubljeno dijete u svoju kuću.
Ljubljeni, glavna stvar u središtu ove usporedbe o izgubljenom sinu nije bila toliko u vezi s dolaskom sina kući, koliko s očevom srećom što se vratio. A tako je to i s našim dragim nebeskim Ocem. Njegovo srce puno je radosti kad hrabro uđemo u njegovu nazočnost da imamo zajedništvo s njim.