Vjerujem da za Crkvu i svijet nikada nije bilo važnije poznavati stvarnog Isusa nego što je upravo sada. Pod "stvarnim Isusovom" mislim na jedini izvor koji je u stanju ispuniti svaku ljudsku potrebu i čežnju; svaku želju da se bude voljen, poznat i prihvaćen; svaku nadu da se posjeduje život od vrijednosti i svrhe.
Te stvari ne nalaze se u svijetu. Naša kultura potpuno je usredotočena na slavnoga američkog idola – govoreći nam da će nas zadovoljiti novac, dobar izgled ili popularnost. Kao ljubitelji Boga, znamo da naše najdublje želje može ispuniti jedino Krist.
Ali bez obzira što to znamo, mi u Crkvi ipak često pokušavamo svesti Isusa na našu vlastitu zamisao. Mnogi od nas žele Isusa koji je prilagođen nama – Isusa republikanca desnog krila ili Isusa demokrata sklonog liberalizmu. Postoji crni Isus, tamni Isus, bijeli Isus (kojeg ja nazivam Isusom Holiday Inna – Isus fenirane plave kose, koji lebdi u zraku).
Kad govorim o "stvarnom Isusu", mislim na onoga koji ispunjava svaku ljudsku glad i žeđ. On se ne može svesti na neku ograničenu zamisao, jer Biblija kaže da Krist može biti poznat jedino u svoj punini. Potreban je čitav savjet Božji – cjelovita biblijska slika – da ga prihvatimo, upoznamo i vjerno mu služimo."Svi mi primismo od njegove punine: milost za milost" (Iv 1,16). Ukratko, u stanju smo hodati u Kristovoj milosti jedino kad ga u potpunosti upoznamo. Sve drugo smanjen je hod vjere.
Isus isto tako kaže: "K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše" (Iv 1,11). To govori o Židovskom odbacivanju Krista, ali koliko mi danas ignoriramo našega Gospodina? Naglašavamo li neka njegova učenja nad drugima, jer su neka neugodna? Do kojeg stupnja nismo prihvatili Isusa u njegovoj punini?