"Krećemo se, naime, u području vjere, a ne u području gledanja" (2 Kor 5,7).
Svakoga dana činite stvari iznova i iznova, što postaje dosađujuće i ponavljajuće. Primjerice, svakoga dana u tjednu dižete se u isto vrijeme, jedete isti doručak i putujete istim putem do posla. Odlazite do istog restorana na ručak, na putu kući zaustavljate se u istom kafiću i slušate istu radiopostaju tijekom vožnje.
Jednako može biti istina i o našem duhovnom životu. U nedjelju ujutro odlazimo u crkvu i sjedamo na isto mjesto. Pjevamo iste pjesme i himne. Čak i naše molitve mogu zvučati isto. Činimo iste stvari iznova i iznova te smo u kušnji pomisliti: "Ne činim ništa više nego što sam uvijek činio. Čitam Bibliju i molim. Pjevam u zboru. Sve je to uvijek isto. Godinama činim te iste stvari i uopće ne rastem."
Kakve vam laži govore vaši osjećaji! Takve misli mogu vam oteti Božju milost. Činjenica je da se svi suočavamo s beskrajnim ponavljanjem u našim svakodnevnim rutinama. Takav je život. Stvarni dokaz rasta je da nismo odustali. Još uvijek se predajemo Božjem poslu iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu.
Vidite, rast u milosti ne znači činiti više ili veće stvari za Boga. Pravi rast dolazi kroz vršenje istih stvari iznova i iznova, sa sve većim uvjerenjem srca da sve činimo za njega. To je kao učenje pisanja u prvom razredu. Započinjete s povlačenjem krugova i crta, oblikujući velika slova. Ali nakon nekog vremena, slova postaju manja i bliža jedna drugima te na kraju učite sastavljati ih i konačno oblikovati rečenice. Iako ste dugo ponavljali isto, pisali ste. Čitavo se vrijeme radilo nešto vrijedno truda.
Uvjeren sam da se duhovni rast više događa u ponavljajućim stvarima nego kad se skače s jedne aktivnosti službe do druge. Potrebno je više milosti da bismo jednostavno nastavili hodati dok smo umorni, slomljeni, oboreni i povrijeđeni, nego kad je sve novo. Možda mislite da ste duhovno mrtvi, da ne idete nigdje u Gospodinu, ali najvjerojatnije rastete u Kristu svakoga dana.