RAVNO IZ OČEVA SRCA

Isus se u svojoj zemaljskoj službi morao oslanjati na dnevno unutarnje slušanje Očeva glasa. Morao se sve vrijeme oslanjati na Oca da bi čuo njegov glas koji ga upućuje. Inače Krist jednostavno ne bi mogao činiti stvari koje je činio. Morao je čuti glas svoga Oca iz sata u sat, iz čuda u čudo, dan na dan.

Kako je Isus bio u stanju čuti tihi glasić svoga Oca? Biblija nam pokazuje da se to događalo kroz molitvu. Iznova i iznova Isus je odlazio na samotno mjesto kako bi molio. Naučio je čuti Očev glas dok je bio na koljenima i Otac mu je vjerno pokazivao sve što da čini i kaže.

"Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto, i tu je molio" (Mk 1,35).

"Veliko se mnoštvo naroda slijegalo da ga čuje i da se liječi od svojih bolesti. A on se povlačio na samotna mjesta da moli" (Lk 5,15-16).

Zamislite Isusa kako se suočava s velikom odlukom, kao što je odabir učenika. Kako je Gospodin izabrao Dvanaestoricu iz ogromnog mnoštva koje ga je slijedilo? To je trebala biti krupna odluka. Na kraju krajeva, ti učenici trebali su biti stupovi njegove novozavjetne crkve. Je li mu njegov Otac dao dvanaest imena dok je još bio u slavi? Ako je tako, zašto je Isus, prije imenovanja Dvanaestorice, proveo čitavu noć u molitvi?

Luka nam kaže: "Ode Isus na goru da moli. Tu provede cijelu noć moleći Boga" (Lk 6,12). Sljedećeg jutra izabrao je Dvanaestoricu. Kako ih je znao? Otac mu ih je otkrio noć ranije.

Te iste noći, Otac je dao svome Sinu blaženstva, one riječi iz Propovijedi na gori: "Blago siromasima u duhu … Blago onima koji tuguju … Blago krotkima" (vidi Mt 5,1-5). Isus je sve to primio ravno iz Očeva srca.