Sablažnjen o Krista

U Mateju 11 nalazimo Ivana Krstitelja u tamnici. Njegovu snažnu pomazanu službu mnogima u Izraelu grubo je prekinuo kralj Herod. Mnoštvo koje je gorljivo slijedilo Ivana sad je nestalo. "Glas jednoga koji viče u pustinji" utihnuo je.

Ivanova javna služba trajala je samo godinu dana. Ali tijekom toga vremena, Bog je svoju silu očitovao kroz Ivanovo propovijedanje. Obrazovani saduceji odlazili su slušati njegove osvjedočavajuće poruke. Čak su i ponosni farizeji jednostavno morali odlaziti slušati ga. Vojnici, političari, sakupljači poreza, bogati i siromašni, hrlili su čuti žarke riječi ovoga proroka.

Sâm je Isus uzvisivao ovoga pobožnog čovjeka. O Ivanu je rekao: "Nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana…" (Lk 7,28). Krist je isto tako identificirao Ivana kao proroka o kome je prorokovao Izaija. Ivan je bio onaj koji je trebao poravnati put pred Mesijom pripremajući Njegov dolazak. (Vidi Iz 40,3).

Znamo isto tako da je Ivan bio izučavatelj Izaijinih proročanstava. Riječ koja mu je došla mogla se slijediti do Izaijinih zapisa. On je ukazao na Izaiju kad su ga svećenici i leviti tražili da im kaže tko je. Kad su ispitivali: "Tko si ti zapravo?" Ivan je odgovarao: "Ja nisam Krist." Konačno, kad su ga i dalje ispitivali, Ivan se identificirao kao onaj o kome je prorokovao Izaija te je onim religijskim vođama rekao: "Ja sam onaj o kome govori Izaija. Ja sam glas onoga koji viče u pustinji: 'Ispravite put Gospodnji!'" (Vidi Iv 1,19-23).

Očito su oni koji su utamničili Ivana dozvolili da ostane u dodiru sa svojim učenicima. Ti su mu njegovi sljedbenici donosili izvješća o Isusovim čudima i Njegovoj službi. Za Ivanove uši ta su izvješća sigurno bila zadivljujuća. Iz dana u dan Krist je širom onoga područja činio čudnovata djela i čuda.

Ivanovi su učenici bili u Nainu kad je Krist čudnovato iz mrtvih podigao sina jedne majke. Stajali su u gomili kad je mladić sjeo u lijesu i progovorio. U toj točki Pismo govori: "Sve prisutne obuze strah te su slavili Boga: 'Velik se prorok – govorili su – pojavi među nama. Bog pohodi narod svoj'" (Lk 7,16).

"O svemu tome izvijestiše Ivana njegovi učenici" (Lk 7,18). Ivanovi su mu sljedbenici sve to ispričali s uzbuđenjem, divljenjem i strahopoštovanjem. Bili su ispunjeni poštovanjem prema Isusu dok su opisivali sva djela koja je činio: hromi su hodali, slijepi su gledali, a zli su duhovi bježali od onih koje su godinama mučili.

Iznenađujuće, ali Ivan nije dijelio oduševljenje svojih učenika. Umjesto toga, dvojicu od njih odveo je na stranu i rekao im: "Vratite se Isusu. Želim da ga pitate: 'Jesi li Ti Mesija? Jesi li Ti onaj koji treba doći?' Molite ga da vam kaže tko je On?" "Kad Ivan u tamnici ču za Kristova djela, posla učenike svoje da ga pitaju: 'Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?'" (Mt 11,2-3).

Recite mi, ne zbunjuju li vas Ivanova pitanja? Bila je to reakcija najvećega proroka koji je ikada živio. Razmislite o tome: o svim nevjerojatnim čudima koja je činio Isus primao je svakodnevna izvješća svjedokâ, međutim, morao je od samoga Isusa saznati je li On Mesija prorečen u Pismu.

Sjetite se, Ivan je bio čovjek Riječi. Čitav je svoj život proveo proučavajući u samoći Pisma. Dane je provodio razmišljajući o zakonu, prorocima i psalmima. Biblija nam jasno govori da je Ivan prepoznao Kristovo božanstvo.

Pokazao je na Isusa i izjavio: "Evo Jaganjca Božjeg." Vidio je Duha Svetoga kako se spušta na Krista poput goluba. I čuo je Očev glas koji izjavljuje da je Isus Njegov vlastiti Sin. Konačno, i sâm je Ivan o Kristu rekao: "On mora rasti, a ja se umanjivati!"

To je izrekao čovjek koji je svoj život provodio u spiljama, odrekavši se svih udobnosti. (Doista, prije svega nekoliko tjedana arheolozi su ustvrdili da su otkrili spilju u kojoj je živio Ivan dok je krštavao mnoštvo.) Sve što je taj pobožan čovjek činio bilo je da ispuni poziv Božji. Što je sad, dakle, potaklo Ivana da ispituje Isusovo božanstvo? Čemu sad jedan takav nekarakterističan izljev nakon svih onih čudnovatih djela za koja je čuo da se događaju u Izraelu?

Ono što čak i više zbunjuje jest da su Ivanovi učenici očito prenijeli njegova pitanja Isusu pred ogromnim mnoštvom (vidi Mt 11,7). Kako je to mnoštvo moralo biti šokirano kad je čulo Ivanove ljude kako iznose svoja smiona pitanja. Bez sumnje, Isusovi vlastiti učenici bili su jednako šokirani. Što je Ivan mogao misliti u ono vrijeme?

Očito je sumnja zahvatila Ivanovo srce i on je jednostavno dalje nije mogao podnositi. Usprkos svim čudima koja je Krist izvršio, svim nevjerojatnim djelima o kojima su njegovi vlastiti učenici donosili izvješća – kako mrtvi ustaju, hromi hodaju, siromašnima se propovijeda – nešto je uznemirivalo dušu ovoga pobožnog čovjeka.

Međutim, kad je Isus onoga dana čuo Ivanovo pitanje, nije ponudio izravan odgovor. Niti je Gospodin pokušao uvjeriti Ivana u svoje božanstvo. Umjesto toga, jednostavno je rekao Ivanovim učenicima da ga podsjete na velika čuda koja se događaju: "Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest" (Mt 11,4-5).

Zašto je Isus odgovorio na ovaj način? Zbog toga što je On bio Bog u tijelu i znao je da je Ivan čovjek. Kako je god Ivan snažno bio pomazan, još je uvijek bio podvrgnut svim osjećajima i strastima koje su uobičajene za čovjeka i Krist je znao da je Ivan u opasnosti da bude svladan sumnjom.

Prije svega, Isus je znao da bi ovaj gorljivi prorok radije bio mrtav nego zatvoren u tamnici poput zvijeri u kavezu. Ivan je sve svoje godine živio u neograničenoj pustinji. Spavao je u spiljama i jeo ono što je našao u polju. On je volio slobodu i prirodu, volio je hodati zemljom i razmišljati o Riječi Božjoj. Utamničenost je sada za Ivana bila poput pakla na zemlji. Siguran sam da je bio potišten iznad svega što je poznavao.

Ivan se isto tako morao pitati zašto je još uvijek u tamnici, zašto ga Isus nije izbavio. Na kraju krajeva, Izaija je prorokovao da će Mesija kad dođe oslobađati zarobljene. I, ako su Isusove riječi o Ivanu bile istinite, ne bi li ovaj čovjek trebao biti jedan od prvih koji su izbavljeni?

Nemojte pogrešno razumjeti: ne vjerujem da je Ivan tražio neko osobno priznanje od Gospodina. Uopće ne. Činjenica je da je Ivan Krstitelj imao goruću strast za Boga i da je mrzio zlo. On je jednostavno htio vidjeti grijeh poražen.

Ivan je godinama živio s određenom vizijom kraljevstva Božjega i žudio je za njim iz dana u dan. Sve što je ovaj sveti čovjek htio bilo je da vidi da se Riječ Božja ispunjava.

Za Ivana je to značilo vidjeti ime Božje osvećeno na zemlji i uspostavljanje Njegove pravednosti. Kad Mesija dođe, Ivan je očekivao da će ga vidjeti kako polaže sjekiru uz korijen svakoga zla, rušeći svaku ponosnu stvar koja ga sablažnjava. On je očekivao da će vidjeti zle spaljene poput pljeve, odrezane i spaljene neugasivim ognjem.

Nisu li to bile stvari koje su prorokovali proroci starih vremena? Ivan je znao da je Bog milosrdan, ali dok grijeh nije iskorijenjen, ljudi ne mogu živjeti bez straha (vidi Lk 1,72-74).

Međutim, sada kad je vrijeme Mesije došlo, ništa od toga nije se dogodilo. Ono što je Ivan očekivao vidjeti – za čime je žudio čitav svoj život – jednostavno se nije dogodilo.

Možda ćete na ovoj točki prigovoriti: "Je li stvarno moguće da pobožan, molitven, pomazan vjernik tako očajava da izgubi nadu u život?" Prema Bibliji, da, apsolutno. Pitajte Davida, Joba ili Jeremiju. Čak je i apostol Pavao pisao da su bili kušani "iznad naše snage – tako da smo izgubili nadu u život."

Ipak, Isus ništa nije rekao o Ivanovom očaju. Umjesto toga, poslao mu je natrag njegove učenike s jednom posebnom porukom: "Blago onomu tko se ne sablazni o mene!" (Mt 11,6).

Krist je Ivanu s ljubavlju pokazao korijen sumnje u njegovom srcu. Isus je zapravo rekao: "Ivane, sablaznio si se o mene. Uznemiren si u duhu zbog načina na koji uspostavljam kraljevstvo moga Oca. Ja ne ispunjavam tvoja očekivanja o tome kako si se nadao da će to biti. I to stvara tvoju sumnju."

Ivan je bio zbunjen Isusovom službom. Djela koja je Krist činio jednostavno nisu bila ono što je on propovijedao da će doći. Njegova proročanstva odzvanjala su onim što su mnoga starozavjetna proročanstva govorila: da će Mesija otkriti svoju snagu ognjem pročišćenja i čišćenja. Prema Ivanu, Krist je trebao doći da osveti svaku zloću.

Znamo da se sve što je Ivan vjerovao temeljilo na: "Pisano je…" Ivan je poznavao riječi prorokâ. Zbog toga je bio oštro svjestan Malahijinog predskazanja: "Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice" (Mal 3,19).

To je bila vizija koju je Ivan imao o Mesijinom dolasku te je izraelskom mnoštvu govorio: "…onaj koji dolazi… krstit će vas Duhom Svetim i ognjem. On drži u ruci lopatu i očistit će svoje gumno; skupit će svoju pšenicu u žitnicu, a pljevu će sažeći ognjem neugasivim" (Mt 3,11-12).

Sve to vrijeme u Izraelu je vladalo određeno vjerovanje o Mesijinom dolasku. Ukratko, Izraelov Spasitelj dolazi da satre rimsku tlačiteljsku vlast. Kad se Krist pojavi, On će uspostaviti svoju vlastitu političko-religijsku vlast i počet će donositi zakone svetosti na zemlji. On će vladati tim kraljevstvom željeznim štapom.

Međutim, to nije odgovaralo ničemu što je Ivan čuo o Isusu. Prvo, Ivan je čuo izvješće da je Isus prisustvovao svadbi. Zatim je čuo da Krist ulazi u domove grešnika i jede s njima. A sad je saznao da je Isus poslao svoje učenike da u parovima prođu zemljom, opunomoćivši ih da iscjeljuju i blagoslivljaju ljude.

Sve je to Ivana ostavljalo zbunjenim. Nije mogao a da ne uspoređuje Isusova djela sućuti sa žestokim proročanstvima u Pismu koja je čitav svoj život proučavao. Zar Mesija ne bi trebao osvetiti grijeh? Što je s Izaijinim proročanstvom glede pokvarenih sudaca? "On obraća u ništa knezove, uništava suce zemaljske… on puhne na njih, i oni posahnu…" (Iz 40,23-24).

U ono vrijeme Izraelovi su suci bili očajno pokvareni. Uveli su zakone koji su bili izravno protiv Riječi Božje. Međutim, tim se sucima uopće nije sudilo. Zapravo, ponosni farizeji, saduceji i književnici bili su čak i drskiji. Odbili su Krista i htjeli ga otjerati iz svoje sredine. A sve to vrijeme Isus je bio potpuno pasivan na sve to. Ivan je morao misliti: "To nije ono što sam vidio u Pismu. Zašto Isus ne stavlja sjekiru na korijen zlikovaca? Zašto za počinitelje zla ne užari stvari poput peći, kao što je Malahija rekao? Zašto ne obara te zle suce, zašto ih ne pomete poput pljeve?"

Ivan je zapravo ispitivao tko je Isus: "Zar Ti nisi onaj o kome proroci govore? Ako jesi, zašto se onda slika ne uklapa u ono što ja mislim?"

Namjera je Božjih obećanja da izgrađuju naša očekivanja u Njemu. Mi moramo zahtijevati Njegovu Riječ, poput kamena čvrsta obećanja našega dobrog i snažnog Oca svojoj djeci. Međutim, često kad ne vidimo da se Njegova Riječ ispunjava prema našem očekivanju, neprijatelj preplavljuje naš um sumnjama o Božjoj vjernosti. Sotonin je cilj jednostavan: oteti nam svako naše pouzdanje u Gospodina.

Uvjeren sam da je đavao pokušao staviti razne sumnje u Ivana. Zamišljam ga kako Ivanu na uho šapće: "Da, Taj Isus je čovjek Božji. Doista je svet čovjek. Ali On je samo još jedan prorok koji čini čuda. Sjeti se: Mojsije je razdvojio Crveno more i izveo vodu iz stijene. Ilija je podigao mrtvoga. Hošea je propovijedao Riječ siromašnima. Isus je samo još jedan prorok koji čini dobro.

Dakle, Ivane, zaboravi dolazak kraljevstva Božjega. Pogledaj u svoju vlastitu situaciju. Da je Isus Sin Božji, rekao bi ti da je tako. Ali nije odgovorio na tvoj vapaj. A sad čuješ izvješća da i drugi vrše čuda. Njihove molitve su odgovorene, njihovi su vapaji uslišani. A pogledaj na sebe. Upravo si čuo stražu kako govori da Herodova žena traži tvoju glavu na pladnju.

Ako je Isus Mesija, zašto si onda još uvijek u takvoj potrebi? Zašto nije održao riječ kao što su je Izaija i proroci iznijeli? I zašto tvoje vlastito propovijedanje ne funkcionira za tebe?"

Sotona te iste laži i prijevare upotrebljava i protiv nas danas. Njegov je cilj posijati sjeme sumnje u nas u vezi Riječi Božje, Njegovih obećanja, Njegove radosti u nama. Neprijatelj šapće: "Kažeš da je tvoj nebeski Otac Bog čuda, Bog nemogućeg, da On čuje tvoje molbe prije nego ih izgovoriš. Čemu onda sve to trpljenje? Čemu sva ta tišina iz neba? Kako to da nema ni jednog znaka dokaza da je Bog čuo tvoje vapaje?

Pogledaj oko sebe. Svi primaju odgovore na svoje molitve. Ali ne i ti. Brak ti je uzdrman. Moliš za svoju djecu da budu spašena, ali godina za godinom prolazi i ništa se ne mijenja. Godinama si drugima propovijedao o Božjoj vjernosti, ali zašto onda to ne funkcionira za tebe? Zašto si u ovom užasnom stanju?"

Jedan je dokaz siguran da je nevjera pustila korijen u vašoj duši. To je onda kad prestajete moliti za ono što ste jednom vjerovali da Bog može učiniti. Iznenada mu više ne donosite svoja bremena. Više mu ne dolazite s vjerom. Ukratko, više niste voljni da On čini stvari na svoj način u vašem životu. To je tada kad znate da je nevjera niknula.

Petar nam govori da ne smijemo biti u neznanju glede sotoninih izmišljotina. I Isus je izložio jednu od najvećih izmišljotina neprijatelja kad je dao svoju poruku Ivanu: "Blago onom tko se ne sablazni o mene." Riječ "sablazniti" u grčkom znači "uhvatiti se u zamku, spotaknuti se, zaplesti." Vjerujem da je Isus Ivana nježno upozorio: "Pitaš me jesam li ja onaj za kojega tvrdiš da jesam. Ivane, zar ne možeš vidjeti da je to pitanje zamka? Sotona se ne pokušava latiti mene. Ne, on je postavio zamku za tebe."

Krist je sâm kroz isti ispit prošao tijekom četrdeset dana u pustinji. Sad je Ivanu govorio: "Đavao ti postavlja zamku i pokušava te uhvatiti u nju. Ali ne podliježi njegovim lažima. On kaže da ja nisam onaj za kojega se izdajem. Međutim, ako to povjeruješ, Ivane, onda ćeš doći do zaključka da ni ti nisi onaj za kojega se izdaješ. A to znači da se moraš suočiti s najvećom laži: da si varalica, obmanjivač. Doći ćeš do zaključka da si lažni prorok. Ivane, ne možeš pasti u ovu sotonsku zamku."

Dopustite mi da vas pitam što vi mislite da je na kocki u Isusovom izrazu "sablazniti se o mene"? Što te riječi čini tako snažnima? Evo što: Isus je znao kakve bi posljedice bile za Ivana da je podlegao toj sotoninoj laži. On je znao što bi se dogodilo kad bi taj sveti čovjek počeo sumnjati u to tko je on u Kristu.

Vidite, sve što je sotona trebao učiniti bilo je da prevari Ivana da izgovori jednu riječ. Ta riječ bi brzo poništila sva proročanstva koja su bila iznijeta stoljećima ranije. Ona bi poništila svako dobro koje je Bog izvršio u Ivanu i kroz njega. Ona bi dovela do brodoloma vjere neiskazanog mnoštva, uključujući i generacija koje su trebale doći. Koja je to riječ koju je sotona htio da Ivan izgovori: "Žalim!"

Riječ "žaliti" znači "žalostiti se nad neispunjenim očekivanjima." Žaliti znači reći: "Moje nade se nisu ispunile." Ukratko, to je izjava koja pobija nečiju vjeru. Međutim, vjerujem da Ivan nikada nije došao do te točke. Umjesto toga, primio je Isusovu poruku poslanu za njega. A tu je bit Kristove poruke: "Ivane, čeka te blagoslov vjere i sigurnost ako odbiješ sotonine laži. Ne dopusti da bi nevjera o tome tko sam ja pustila korijen u tebi. Ako pustiš, posumnjat ćeš i u to tko si ti i u sve ono što je Bog učinio u tvome životu.

Đavao je osjetio nestrpljivost u Ivanu. Nestrpljivost je nesposobnost čekanja ili mirnog podnošenja nevolja i nedaća. A kad postanemo nestrpljivi s Bogom – kad smo nestrpljivi da primimo odgovore od Njega te pomiješamo nestrpljenje s vjerom – naša stav u molitvi postaje "tuđi kâd" Gospodinu. On ispunjava naše biće, naš hram, mrskim mirisom. I umjesto da širimo miomirisni kâd molitve, lučimo neugodan miris. Sotona taj miris brzo raspoznaje.

Nestrpljivi su vjernici sablažnjeni kad vide da Bog čini čuda svuda oko njih, ali ne i u njihovom životu. Sablažnjeni su o ono što vjeruju da je Božja sporost da im odgovori te se s vremenom osjećaju zanemareni i utamničeni. Hebrejima nam govori da je takva nestrpljivost oblik duhovne lijenosti: "…ne budite mlitavi, već nasljedujte one koji vjerom i strpljivošću baštine obećanje" (Heb 6,12). Poučeni smo da slijedimo Abrahamov primjer: "I tako Abraham strpljivo čekajući postiže obećanje" (Heb 6,15).

Pismo nam isto tako govori da je "Riječ Božja kušala Josipa." I nas danas Božja obećanja mogu povremeno kušati. A ako mi ne dodamo strpljivost našoj vjeri tijekom tih kušnji, na kraju ćemo se sablazniti o Boga. Izreke 18,19 izjavljuju: "Uvrijeđeni (sablažnjen) brat jači je od tvrda grada, i svađe su kao prijevornice na tvrđavi." Hebrejska riječ za "sablazniti" ovdje znači "probiti, odvrgnuti". Drugim riječima, kad se sablaznimo o Boga, postoji opasnost da potpuno prestanemo vjerovati. Što dulje ostajemo sablažnjeni, teže je proći kroz rešetke našega zatvora nevjere.

Međutim, Jakov 1,2-4 nam daje lijek: "Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost! Samo neka ta postojanost urodi savršenim djelom da budete savršeni i neporočni: bez ikakva nedostatka!"

Dragi sveti, pitam vas žalite li vi u svome životu za ičim? Koje neispunjeno očekivanje vas muči? Što vas je to sablaznilo o Krista? Jeste li ga zvali u pomoć, a On nije došao na vrijeme? Jeste li molili za nespašeno dijete i postali nestrpljivi ne vidjevši nikakav rezultat? Osjećate li se utamničeni u neispunjenom braku ili na poslu i ništa se ne mijenja iako se godinama molite. Čini li vam se da vaši zahtjevi padaju na gluho uho?

Sotona upravo sada želi da postanete nestrpljivi. On želi da se uznemirite u vezi Božjih obećanja za vaš život, obitelj, budućnost, službu. On radi na tome da vas uvjeri da je Bog prespor, da je zanemario vaše molitve, da vas je ostavio negdje odostraga. Neprijatelj vas želi dovesti do točke na kojoj ćete biti spremni odustati od svega vašeg pouzdanja u Gospodina.

To je upravo tamo kamo je sotona vodio Ivana Krstitelja. Međutim, Ivan je učinio ispravnu stvar u trenutku svoje muke: odnio je svoju sumnju pravo Isusu. A Krist je odmah znao da Ivan poziva u pomoć. Isus je tako ljubio toga čovjeka da mu je dao točno ono što mu je bilo potrebno. Kao rezultat toga, vjerujem da Ivan nikada više nije izrazio svoje nestrpljenje. Uvjeren sam da kad je Ivan stajao pred svojim krvnikom, njegove su posljednje riječi bile: "Isus je Krist, Jaganjac Božji. A ja sam Ivan, glas koji viče u pustinji. Milošću i silom Božjom ja sam svoj put ispravio."

Isto tako, ljubljeni, Bog radi svoje djelo i u vama. I On će završiti to savršeno djelo u vašoj duši. Vaš je posao da jednostavno nastavite dalje u vjeri. Zatim, kad sve podnesete, moći ćete reći: "Krist je uskrsnuo i sjedi na prijestolju. Ja sam njegov ljubljeni. I ne žalim. On je ispunio sva moja očekivanja."