TA STIJENA JE BILA KRIST

Kad su djeca Izraelova bila u pustinji, mučila ih je žeđ i počeli su se prepirati s Mojsijem: 'Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš ...?' 'Što ću s ovim narodom! – zazivao je Mojsije Jahvu. – Još malo pa će me kamenovati.' 'Istupi pred narod! – rekne Jahve Mojsiju. – Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.' Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina" (Izl 17,3-6).

Detalji ovoga prizora – i Božje suosjećanje za narod – ponovno su odigrani kroz Isusovu žrtvu. Krist je stijena koja je bila udarena za naše prijestupe dok smo bili izgubljeni i lutali. I on je živa voda koja nas održava. Pavao nam kaže: "Ne želim da zaboravite, draga braćo i sestre, o našim očevima u pustinji jednom davno … jer oni su pili iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Krist" (1 Kor 10,1.4).

Prizor u pustinji pokazuje što Isus čini za ljude koji mrmljaju: on na sebe uzima njihovu kaznu. On izjavljuje: "Ja ću stajati osuđen za njih; ja ću biti bičevan; ja ću biti pribit na križ umjesto njih – sve zato da bi oni mogli primiti bogat život." Neki kršćani proigraju ovaj strahovit dar držeći se gorčine. Pavao ide dalje i kaže: "Ali većina njih nije bila po volji Bogu, budući da su poubijani u pustinji. To se dogodilo kao upozorenje nama" (1 Kor 10,5-6).

Naši životi mogu uvenuti u gorčini ili možemo biti oživljeni divnom milošću koju nam Bog nudi – to je naš izbor.