U NAZOČNOSTI SVOGA OCA

Bilo je to u onim satima nasamo s Ocem kad je Krist čuo njegov glas. Isus je doista primio svaku riječ ohrabrenja, svako proročko upozorenje, dok je bio u molitvi. On je Oca molio, štovao, podvrgavao se njegovoj volji. A nakon svakog čuda, svakog učenja, svakog sukoba s farizejima, žurio je natrag u zajedništvo sa svojim Ocem.

Vidimo tu vrstu odanosti u Mateju 14. Upravo je primio vijest o smrti Ivana Krstitelja. "Kad to ču Isus, ode odande lađicom prema pustom mjestu, nasamo" (Mt 14,13). (Pitam se je li otišao na isto pusto mjesto gdje je Ivan proveo godine u razmišljanju i pripremanju za službu).

Isus je tamo bio sam, moleći i tugujući nad Ivanovom smrti. Ivan je bio ljubljeni prijatelj, kao i poštovan prorok Božji. Sad, u zajedništvu sa svojim Ocem, Isus je tražio i primio milost. Tamo u pustoši primio je uputu za sam sljedeći dan.

Odmah nakon što je napustio to mjesto, počeo je vršiti čuda: "On, kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njim te mu ozdravi bolesnike" (Mt 14,14). Toga istog dana nahranio je mnoštvo od pet tisuća ljudi sa samo pet kruhova i dvije ribe. Pokušajte zamisliti kako je to bio zaposlen, ispunjen, težak dan za njega. Kasnije toga dana otpustio je narod.

Dakle, što je Isus učinio u toj točki? Pomislili biste da je možda tražio odmor ili da u miru jede. Možda je okupio nekoliko svojih bliskih učenika da prepričaju događaje toga dana. Ili je možda poželio poći u Betaniju da se osvježi gostoprimstvom obitelji Marije i Marte.

Međutim, Isus nije učinio ništa od toga. Pismo kaže: "Uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je i uvečer ondje bio sam" (Mt 14,23). Još jednom, Isus je pojurio Ocu. Znao je kako je jedino mjesto da se ojača i oporavi u Očevoj nazočnosti.