Ovo je poruka za sve koji žive pod teretom obeshrabrenja. Dok promatrate svoj život, očajni ste zbog izjalovljenih očekivanja. Držite da u životu niste mnogo postigli, a kako vrijeme odmiče, vidite da se mnoga obećanja nisu ispunila. Godinama ste molili i molili, ali vjerujete da se stvari koje vam je Bog rekao nisu ispunile. Drugi ljudi oko vas kao da sve to imaju i uživaju u ispunjenju mnogih obećanja, a vi u sebi nosite osjećaj neuspjeha.
Dok gledate unatrag na svoj život, sjećate se mnogih teških razdoblja. Poznato vam je odbacivanje i osjećaj potpune nedostatnosti. Silno ste ljubili Gospodina dajući mu i tijelo i dušu da biste mu ugodili i čineći sve što ste znali, ali je na kraju došao trenutak kad ste postali uvjereni: "Uzalud sam se trudio. Svoju sam snagu potrošio nizašto. Sve je to bilo uzaludno." Sada se u vas uvlači osjećaj koji vam šapće: "Promašio si znak. Uopće nisu bio učinkovit. Tvoj je život dokaz da u ovom svijetu nisi postigao ništa."
Ako gajite takve osjećaje neuspjeha, tada ste u dobrom društvu. Zapravo stojite među duhovnim divovima.
Prorok Ilija gledao je na svoj život i vapio: "Gospodine, uzmi me kući. Nisam bolji od svojih otaca, a svi su te oni iznevjerili. Molim te, uzmi moj život. Sve je bilo uzalud."
A što je s kraljem Davidom? On je bio tako očajan nad onim za što je mislio da je uzaludno trošenje pomazanja na njegovom životu da je poput ptice želio odletjeti na neko osamljeno mjesto. "O, da su mi krila golubinja... daleko, daleko bih letio, u pustinji se nastanio" (Ps 55,6-7).
Čak je i veliki apostol Pavao zadrhtao od straha na pomisao da je uzalud potrošio svoj životu u beskorisnom trudu. Galaćanima je pisao: "Da se možda nisam uzalud trudio oko vas!" (Gal 4,11).
John Calvin, jedan od otaca Reformacije, imao je isto strašno iskustvo. U trenutku umiranja, rekao je: "Sve što sam učinio nema nikakvu vrijednost... Zli će radosno posegnuti za ovom riječi. Ali ponavljam: sve što sam učinio, nema nikakvu vrijednost."
I sveti je Bernard podnosio isto strašno očajanje. U svojim je posljednjim danima pisao: "Iznevjerio sam u svom naumu... I ono što sam rekao i ono što sam napisao bio je promašaj."
David Livingstone bio je jedan od najkorisnijih misionara na svijetu; njegovo postignuće priznaje i sekularni svijet. Livingstone je otvorio afrički kontinent za evanđelje posijavši mnogo sjemena; on je bio upotrijebljen da Englesku probudi za misiju. Dao je i tijelu i dušu vodeći krajnje požrtvovni život za Krista.
Međutim, tijekom dvadeset i tri godine na misijskom polju, Livingstone je izrazio iste strašne sumnje kao i ovi drugi veliki sluge. I on je osjećao da je njegova služba bila sasvim uzaludna. Njegov ga životopisac citira u njegovom očaju: "Sve što sam postigao bilo je da sam otvorio afričku trgovinu robljem. Nakon dvadeset tri godina rada, misijska društva nisu donijela rod. Sav rad kao da je bio uzaludan... Trudio sam se uzalud."
Jedan od velikih misionara koji je utjecao na moj život bio je George Bowen. Njegov je život snažan primjer, a njegova knjiga Objavljena ljubav jedna je od najvećih knjiga o Kristu koju sam ikada pročitao. Kao samac, Bowen je ostavio bogatstvo i slavu da bi postao misionar u Bombayu u Indiji sredinom 19. stoljeća. Kada je vidio da misionari tamo žive daleko bolje od siromašnih kojima su služili, Bowen je ostavio svoju misionarsku potporu i odabrao živjeti među najsiromašnijima. Odijevao se kao Indijci te prihvatio siromaštvo. Živio je u skromnom obitavalištu, prehranjujući se samo kruhom i vodom. Za sparnih i vrućih dana, propovijedao je na ulici i dijelio evanđeosku literaturu, plačući nad izgubljenima.
Ovaj nevjerojatno posvećen čovjek otišao je u Indiju s visokim nadama za službu evanđelja. Za taj je cilj dao sve što je imao: srce, um, tijelo, duh. Međutim, u svojih četrdeset i nešto godina službe u Indiji, Bowen nije imao ni jednoga obraćenika. Tek su nakon njegove smrti misijska društva otkrila da je bio jedan od najdražih misionara u toj naciji. Čak su i poganski štovatelji idolâ gledali na Bowena kao na primjer kakav bi jedan kršćanin trebao biti.
Danas ponizan život i snažne riječi Georgea Bowena još uvijek pale moju dušu i duše mnogih širom svijeta. Ali kao i mnogi prije njega, Bowen je podnosio strašan osjećaj neuspjeha. Pisao je: "Ja sam najbeskorisnije biće u Crkvi. Bog me udara i gnječi razočaranjima. Izgrađuje me, a onda dopušta da ponovno padnem na ništa. Volio bih sjediti s Jobom i suosjećati s Ilijom. Moj je sav trud bio uzaludan."
Neki će čitatelji možda reći: "Veliki ljudi Božji ne bi smjeli koristiti takav jezik. Čak ne bi smjeli imati ni takve osjećaje. To zvuči poput straha i nevjere." No ovo je jezik mnogih velikana vjere, velikih ljudi i žena koje držimo kao vjerne primjere. Svi su oni podnosili isti strašan osjećaj: "Nisam postigao ono za što sam mislio da me Bog pozvao. Gubitnik sam." Poznajem strašan glas toga jezika i u svom vlastitom srcu.
U Izaiji 48,4 čitamo ove riječi: "A ja rekoh: Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu." Znajte da to nisu Izaijine riječi koji je bio pozvan od Boga u svojim zrelim godinama. Ne, bile su to Kristove vlastite riječi, izgovorene od Onoga koji je bio "pozvan od krila materina, od utrobe majke... Jahve ga od utrobe Slugom svojim načini, da mu vrati natrag Jakova, da se sabere Izrael" (Iz 49,1-5).
Kada sam došao do ovoga odlomka kojega sam mnogo puta ranije pročitao, srce mi je bilo u čudu. Teško sam mogao vjerovati ono što sam pročitao. Isusove riječi ovdje da se "zaludu mučio" bile su odgovor Ocu koji je upravo izjavio: "Ti si Sluga moj... u kom ću se proslaviti!" (Iz 49,3). Isusov iznenađujući odgovor čitamo u sljedećem retku: "Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu." (Iz 49,4).
Kada sam to pročitao, digao sam se na noge u svom uredu i rekao: "Kako divno! Jedva mogu vjerovati da je Krist bio tako ranjiv, priznajući Ocu da proživljava isto što i mi ljudska bića. U svojoj ljudskosti, i on je iskusio isto obeshrabrenje, isto očajanje, istu ranjivost. Imao je iste misli koje i ja imam o svom vlastitom životu: "Ovo nije ono što sam mislio da mi je obećano. Uzalud sam trošio svoju snagu. Sve je bilo uzalud."
Ove su riječi prouzročile da ljubim Isusa čak i više. Shvatio sam da Poslanica Hebrejima 4,15 nije samo klišej: naš je Spasitelj doista taknut osjećajima naših slabosti i u svemu je bio iskušan kao i mi, ali bez grijeha. On je poznavao ovo isto iskušenje sotone, čuvši isti optužujući glas: "Tvoje poslanje nije ostvareno. Život ti je promašaj. Od svega svoga truda nemaš što pokazati."
Što je točno bilo Kristovo poslanje? Prema Iziji, bilo je to dovesti Izraela natrag Bogu, vratiti Jakovljeva plemena natrag iz njihove grešnosti i idolopoklonstva: "...da vratiš Ostatak Izraelov" (Iz 49,6). Povjesničar Josip piše o Izraelovu stanju u Isusovo vrijeme: "Židovska je nacija u Kristovo vrijeme postala tako zla i pokvarena da kad ih ne bi uništili Rimljani, Bog bi s neba poslao kišu ognja kao u stara vremena da ih proždre." Ukratko, Krist je bio poslan kao Židov među Židove da izbavi narod Božji od sile grijeha i da oslobodi sve sužnje.
Isus je svjedočio: "...od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu" (Iz 49,2). Otac je pripremao Krista od postanka svijeta i njegov je zadatak bio jasan: "Od usta mojih britak mač je načinio" (Iz 49,2). Isus je trebao propovijedati riječ oštru kao dvosjekli mač koji će probosti i najtvrđa srca.
I tako je Krist došao na svijet da ispuni volju Božju donoseći Izraelu probuđenje. I učinio je upravo što mu je bilo zapovjeđeno, bez ijedne izgovorene riječi ili izvršena djela osim što mu je naložio Otac. Isus je bio u samom središtu volje Božje, dobivši potpunu vlast i najsnažniju poruku. Ali ga je Izrael odbacio: "K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše" (Iv 1,11).
Razmislite o tome: Isus je propovijedao generaciji koja je vidjela nevjerojatna čuda: slijepcima su se otvarale oči, gluhe su uši mogle čuti, hromi su mogli hodati.
No Kristova su čuda bila odbačena i omalovažavana, a riječi zanemarene te nisu bile u stanju probosti ljudska otvrdnula srca. Zapravo, njegovo propovijedanje samo je razljutilo religijske sljedbe. Njegovi su vlastiti sljedbenici zaključili da je njegova riječ preteška i otišli su od njega (prema Iv 6,66). Na kraju su ga čak i njegovi učenici, odabrana Dvanaestorica, ostavili. A nacija zbog koje je Isus došao da je vrati natrag Ocu vikala je: "Razapni ga!"
Za svako ljudsko biće, Krist je potpuno promašio u svome poslanju. Blizu kraja njegova poslanja nalazimo ga kako razbijene nade stoji nad Jeruzalemom i tuguje nad Izraelovim odbacivanjem, plačući nad očitim neuspjehom da ih skupi. "Jeruzaleme, Jeruzaleme... Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste! Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama, pusta" (Mt 23,37-38).
Zamislite bol koju je Krist morao osjećati da izgovori te riječi! Ja tek mogu nagađati, ali vjerujem da je ovo bio trenutak kad je Isus povikao: "Uzalud sam se trudio!" Zamišljam sotonu kako mu u tom trenutku šapće na uho: "Evo, to je kuća zbog koje si došao da je spasiš, a ostavljaš je pustom."
Jedno kratko vrijeme Otac je dopustio da Krist iskusi taj ljudski očaj nad osjećajem neuspjeha u životu: "Dao sam sve svoje, svoju snagu, trud, poslušnost. Što bih još mogao učiniti da spasim ovaj narod? Sav moj trud bio je uzaludan." Osjećao je što je iskusio svaki veliki ratnik Božji u vremenima koja su prošla: iskušenje da optuži sam sebe za neuspjeh kad se činilo da je jasan zadatak od Boga ostao neispunjen.
Kako bi sâm Sin Božji mogao dati takvu izjavu? I zašto su generacije odanih vjernika bile svedene na takve očajničke riječi? Sve je to rezultat mjerenja malih rezultata naspram visokih očekivanja.
Možda mislite: "Ova poruka zvuči kao da se odnosi samo na propovjednike ili na one koji su pozvani da čine neko veliko djelo za Boga. Mogu vidjeti da se to odnosi na misionare ili na biblijske proroke. Ali što to ima sa mnom?"
Istina je da smo svi pozvani k jednom velikom cilju i k jednoj službi, a to je da budemo slični Isusu. Pozvani smo da rastući postanemo slični njemu i da budemo promijenjeni u njegov lik. Jednostavno ne možete biti kršćanin ako to nije vaš poziv, vaš jedini cilj u životu: "Želim postajati sve sličniji Kristu. Želim se osloboditi svake sebične ljudske ambicije, svake zavisti, nestrpljivosti, gnjeva, loših misli o drugima. Želim biti sve ono o čemu Pavao govori da trebam biti ako želim hodati u vjeri i ljubavi. Gospodine, moje srce žudi biti slično tebi."
Kakva velika očekivanja! A imate i sva Božja obećanja koja vas u tome podupiru. Držite dvosjekli mač Riječi Božje u ruci i imate cilj u svome srce da budete poput Isusa. I tako, odlazite na posao da postanete slični njemu.
Za sasvim kratko vrijeme počnu se događati neke divne promjene. Strpljiviji ste. Svaku tjelesnu reakciju koja se pojavljuje u vama susprežete govoreći: "Ovo nije poput Isusa." Vaša obitelj i prijatelji, bližnji i suradnici primjećuju da ste postali ljubazniji. Svake ste večeri u stanju uživati u pobjedi toga dana te sami sebi čestitate: "Uspio sam! Danas sam bio ljubazniji. Ovo je bio dobar dan, bio sam sličniji Isusu."
Prije nekoliko mjeseci, napisao sam poruku pod naslovom: "Pozvani da budemo slični Kristu". U njoj sam rekao da sličnost s Kristom započinje kad onima koji su nam najbliži postajemo poput Isusa. To doista vjerujem. Zbog toga, ako ste oženjeni, najbliža vam je osoba vaša žena. Dakle, ja sam naumio postati muž i muškarac sličan Kristu koliko to samo jedan muškarac i muž može biti. Radio sam na tome trudeći se biti strpljiv, pun razumijevanja i brige.
Prvoga sam se tjedna trudio ugasiti erupciju za erupcijom. Neprestano sam se podsjećao: "Isus to ne bi učinio. On ne bi rekao što ja želim reći. Dakle, neću ni ja. Bit ću poput njega."
Krajem tjedna, pitao sam svoju ženu Gwen: "Vidiš li više Isusa u meni?" A ona je odgovorila: "Da, vidim." Bio sam silno ohrabren te sam pomislio: "To je to! Konačno, nakon svih tih godina, otkrio sam što to znači biti sličan Isusu."
A onda je slijedio najgori tjedan! Činilo se da sam na svakom koraku gubio svoju sličnost s Kristom. Krajem tjedna, pitao sam Gwen: "Kakav sud sada donosiš o meni?" Odgovorila je: "Sličniji si Pavlu."
Volio bih vam reći da sam svakoga dana na svaki mogući način postajao sve sličniji Isusu. Ali moja ljudska borba u tijelu da budem sličniji Kristu jednostavno nije funkcionirala. A činjenica je da nikada ni neće. Još se uvijek borim s mislima koje nisu slične Kristu, riječima i osjećajima. Moje tijelo nema sposobnost odbaciti tijelo. To čini Duh Sveti sâm: "...ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete" (Rim 8,13). Ukratko, predanje sili Duha Svetoga jedini je način kako uistinu postati sličan Kristu.
Upravo usred ove bitke sa svojim tijelom često padamo u očajanje. U iskušenju smo misliti: "Bio sam pozvan i pomazan i učili su me sveti propovjednici. Kako mogu i dalje imati takve tjelesne misli?" Povremeno podliježemo istim mislima koje su stoljećima odzvanjale među narodom Božjim: "Uzalud sam se trudio.
Potrošio sam sve svoje vrijeme i snagu. Nikada nisam vidio što mi je Bog obećao. Nisam uspio dovesti svoje misli i djela ni do kakvog ispunjenja."
Kad biste pitali jednoga mladog čovjeka ili ženu: "Zašto si se vratio na svoje stare putove?" otkrili biste istu demonsku laž u njihovoj glavi: "Činio sam najbolje što sam znao. Molio sam i čitao Bibliju. Išao sam u crkvu i svjedočio prijateljima u školi. Krajnje sam se trudio živjeti pravedno. Ali nikada nisam primio čudo koje mi je trebalo. Moje molitve nisu bile odgovorene i nisam bio izbavljen. Na kraju sam završio kao gubitnik. Nisam se mogao otresti misli da sve to nema koristi i da se moje tijelo nikada neće promijeniti. Bilo je to samo gubljenje vremena. Činilo mi se da je sve što sam učinio bilo uzalud."
A što je s njihovim pravednim roditeljima, majkama i očevima koji su revno molili za svoje dijete koje zastranjuje? Bog im je dao obećanja i oni su se oslanjali na njih, vapeći mu po vjeri. Ali kako vrijeme prolazi, njihovo dijete ne odgovara. Sada ti odani sveti ljudi trpe od iste strašne laži: "Gubitnik si, uzalud se trudiš. Sve si ove godine uzalud trošio svoju snagu. Ova te bitka potpuno iscrpila. Sve je to bilo nizašto."
Mnogi koji čitaju ovu poruku u očajanju su jer nisu doživjeli ispunjenje obećanja koje im je Bog dao. Oni nisu zavidni nad Gospodnjim blagoslovom drugima. Ne uspoređuju se s nekim koji uživa u čudu. Ne, oni gledaju na svoj vlastiti život. I uspoređuju ono što vjeruju da im je Bog obećao s onim kako stvari izgledaju upravo sada. Za njih njihovi životi izgledaju kao potpuni promašaji.
Dok sa svom iskrenošću ispituju svoje hodanje, čini se da su učinili tek mali napredak. Učinili su svešto im je Bog rekao i nikada nisu napustili njegovu Riječ i zapovijedi. Ali kako vrijeme prolazi, sve što mogu vidjeti samo je neuspjeh. Sada postaju slomljeni, povrijeđeni u duhu te misle: "Gospodine, je li sve bilo uzalud? Jesam li čuo pogrešan glas? Jesam li bio prevaren? Završava li moje poslanje u propasti?"
Prije svega, sada znate iz Izaije 49 da Gospodin poznaje vašu borbu. On je bio u njoj prije vas. Nije grijeh podnositi takve misli ili biti oboren osjećajem neuspjeha nad propalim očekivanjima. Isus je sam iskusio to i bio je bez grijeha.
Drugo, vrlo je opasno dopustiti da se takve paklene laži zagnoje i zatruju vam dušu. Isus nam je pokazao izlaz iz takvog očajanja ovom izjavom: "Uzalud sam se trudio... unatoč tome, moj sud je u Gospodu, i moje djelo u mog Boga" (Iz 49,4). Krist zapravo govori: "Konačan sud ovisi o mom Ocu. On sâm donosi sud o svemu što sam učinio i koliko sam učinkovit bio."
Kroz ovaj redak, Bog nas potiče: "Prestanite donositi sud nad svojim radom za mene. Vaš posao nije da donosite sud o tome koliko ste bili učinkoviti. I nemate pravo nazivati sami sebe gubitnikom. Još ne znate kakav ste utjecaj imali. Jednostavno nemate objavu da biste znali za blagoslove koji vam dolaze." Uistinu, mnoge takve stvari nećemo znati dok ne stanemo pred njega u vječnosti.
U Izaiji 49 Isus je čuo Oca kako kroz mnoge riječi govori: "Dakle, Izrael se nije još skupio. Da, pozvao sam te da skupiš sva plamena, a to se nije dogodilo onako kako si ti zamišljao. Ali je poziv bio tek mala stvar u usporedbi s onim što ti dolazi. To nije ništa u usporedbi s onim što imam spremljeno za tebe. Ja ću te sada učiniti svjetlom čitavom svijetu. Izrael će se na kraju skupiti; to će se obećanje ispuniti. A ti ćeš postati svjetlo ne samo Židovima, nego i nežidovima i donijeti spasenje čitavoj zemlji."
"...Izrael se nije skupio; ali sam počašćen u očima Gospoda, i moj Bog postao je moja snaga. I reče mi: 'Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš" (Iz 49,5.6).
Dragi sveti, dok vam đavao laže da je sve što ste učinili bilo uzalud i da nikada nećete vidjeti da vam se vaša očekivanja ispunjavaju, Bog u svojoj slavi priprema veći blagoslov. On u svom spremištu ima spremljene bolje stvari, iznad svega što možete zamisliti ili tražiti.
Ne smijemo više slušati neprijateljeve laži. Umjesto toga, trebamo počivati u Duhu Svetom vjerujući mu da će ispuniti djelo čineći nas sličnijima Kristu. Trebamo se dići iz svoga očaja i stajati na ovim riječima: "...budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujete u djelu Gospodnjem, svjesni da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan!" (1 Kor 15,58).
Došlo je vrijeme da obilujete u svom trudu. Gospodin vam zapravo govori: "Zaboravi i pusti sva svoja razmišljanja o neuspjehu. Vrijeme je da se vratiš na posao. Ništa nije bilo uzaludno! Mnogo ti toga još dolazi, dakle, razvedri se i raduj. Nisam prošao mimo tebe. Učinit ću daleko više nego što možeš zamisliti ili tražiti!"