Mnogi ljudi su razočarani jer iako imaju mnogo znanja Riječi Božje, imaju vrlo malo životnog iskustva vršeći to. Bog želi da spojimo ono što znamo s načinom života.
U Starom zavjetu, pa čak i u Isusovo vrijeme, gorljivo proučavanje Riječi Božje bilo je sastavni dio židovskog života. Hebrejsko dijete krenulo je u školu kad je imalo šest godina i njegovo obrazovanje otpočelo je s ovim retkom: "Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan" (Pnz 6,4). Zatim, od šeste do devete godine učilo je Toru, prvih pet knjiga Biblije: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojeve i Ponovljeni zakon. Neki povjesničari nam kažu da su nadarenija djeca napamet naučila čitavu Toru. Zadivljujuće!
"Kušajte i vidite kako dobar je Jahve!" (Ps 34,9). Rabin bi zapravo izlio med na ploču u razredu, umočivši prst u med i dopustivši djeci da ga okuse. Kad se med sasvim obrisao s ploče, pojavila bi se slova lekcije. Kakav divan početak obrazovanja! Kako su djeca napredovala u učenju, razvijala su divno karakteristično židovsko raspravljanje jedan s drugim, učeći kako diskutirati i dokazivati.
U Isusovo vrijeme "ustade neki zakonoznanac te ga zapita: 'Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni'" (Lk 10,25). Briljantan mlad poznavalac Zakona vjerojatno se s uzbuđenjem upustio u raspravu s Učiteljem, kad je Isus odgovorio: "Što stoji pisano u Zakonu?" (Lk 10,26). Mlad čovjek je odgovorio: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe" (Lk 10,27). Isus mu je rekao u 28. retku: "To vrši pa ćeš živjeti!"
Zatim je Isus ispričao parabolu o dobrom Samarijancu, izazvavši mladog zakonoznanca i okrećući njegov svijet naglavce. Jasno je dao na znanje da nije dovoljno samo napamet naučiti Riječ ili raspravljati o njoj, nego je moramo i vršiti.
Isusov poziv ide daleko iznad slušanja i pamćenja njegovih riječi; moramo ih staviti i u praksu.