ZA NAŠU UPUTU

Čitava knjiga Ponovljenog zakona sadrži Mojsijev govor iznijet uoči njegove smrti. Taj govor bio je pregled četrdesetogodišnjega Izraelovog lutanja po pustinji i Mojsije je to prenosio novoj generaciji Izraelaca.

U to vrijeme narod je boravio kod Kadeš Barnee, važnog mjesta u njihovoj povijesti. Bili su na granici s Kanaanom, obećanom zemljom, na istoj točki na kojoj su njihovi oci stajali trideset osam godina ranije. To je isto tako bilo mjesto gdje je Bog spriječio onu stariju generaciju ući u obećanu zemlju. Svi osim Jošue i Kaleba bili su poslani natrag u pustinju da lutaju dok sva ona generacija ne izumre.

Sad je Mojsije podsjećao ovu novu generaciju na priču njihovih očeva. Želio je da točno znaju zašto je prethodna generacija umrla kao beznadni buntovnici u očima Božjim. Mojsije ih je poticao da uče iz tragičnih pogrešaka svojih roditelja, govoreći kroz mnoge riječi:

"Poznata vam je povijest vaših očeva. Bili su pozvan, izabran i pomazan narod od Boga. Ali izgubili su viziju. Gospodin ih je toliko ljubio da ih je podigao na svoje ruke te iznova i iznova nosio. Međutim, oni su uvijek iznova mrmljali i prigovarali mu, žalosteći ga.

Konačno je Božja strpljivost došla kraju. Vidio je da su se predali nevjeri i nije bilo više ničega što bi mogao učiniti da promijeni njihove umove. Nikakvo čudo koje je izvršio nije ih moglo u potpunosti uvjeriti u njegovu vjernost i dobrotu. Njihova srca bila su poput granita te im je Bog rekao: 'Nitko od vas neće ući u moju obećanu zemlju. Umjesto toga, sad ćete se okrenuti i vratiti u pustinju.'"

Kakve snažne riječi! Međutim, Mojsije nije govorio samo novoj generaciji Izraelaca. Te riječi on je upućivao i svakoj generaciji vjernika koja je trebala doći iza njih, uključujući nas danas. Poput svih starozavjetnih izvješća, i ovo je zapisano za nas: "Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu (uputu) nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima" (1 Kor 10,11).