ZNAKOVNI JEZIK

Što je bila prva stvar koju je Isus učinio kad mu je bio doveden gluh čovjek? "On ga izvede između naroda nasamo" (Mk 7,33). Krist je odmah znao što je ovaj gluhi čovjek htio. On je žudio za vlastitim dodirom, vlastitim iskustvom. Nije se mogao pomiriti s nečim što su "oni" našli; to je trebala biti stvarnost samo za njega. Htio je da mu Isus otvori uši i razriješi jezik. A to se trebalo dogoditi između njih dvojice.

Ako godinama služite Bogu, dopustite da vas pitam nije li istina da možete pogledati unatrag i vidjeti trenutak kad ste imali nadnaravni susret s Isusom? On vas je dotakao i to ste znali. To iskustvo niste dobili od nekog drugoga; ono nije bilo ugrađeno u vas jer ste čuli nekoga kako o tome propovijeda; sami se iskusili Krista. Zbog toga ste sigurni u ono što s njim imate.

Isus je znao da je gluhonijemi trebao tu vrstu susreta i zbog toga mu je progovorio njegovim vlastiti jezikom: znakovnim jezikom. "On stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika" (Mk 7,33).

Možete li zamisliti što je prošlo kroz um gluhonijema čovjeka? Vjerojatno je pomislio: "Ne ispituje me niti me optužuje. On točno zna kroz što sam prošao. Zna da ga nisam odbacio. Zna da želim čuti njegov glas i izravno mu govoriti. On zna da ga moje srce želi slaviti. Ali ništa od toga ne mogu učiniti ako ne primim njegov čudotvoran dodir. On mora znati da je to ono što želim."

Naš Spasitelj pokazuje istu vrstu suosjećanja za naše nespašene ljubljene. On ni od koga neće raditi spektakl. Sjetite se kako je bio strpljiv i brižan sa Savlom iz Tarsa. Ovaj poznati čovjek išao je prema čudnovatom susretu s Isusom. Krist mu je mogao doći bilo kada; zapravo, mogao ga je zbaciti ispred onoga mnoštva dok je Stjepan bio kamenovan. Mogao je od Savlova obraćenja učiniti primjer. Ali nije (vidi Dj 9,1-19).