Kralj Nabukodonozor postavio je zlatni kip u Babilonu i zahtijevao da ga svi štuju. Svaki dužnosnik, vođa i građanin u stotinu i nešto provincija Babilona morao je pasti pred tim bogom ili se suočiti sa smrću – živ ispečen u ogromnoj pećnici. Međutim, tri odana mlada Židova u tom kraljevstvu odbila su se pokloniti i bijesan kralj ih je bacio u užarenu peć.

Da bi čovjek bio potpuno prodan za Boga, postoji cijena koju mora platiti, ali postoji i nagrada. Dok ste mlaki, s oblikom pobožnosti bez sile – ne pretjerano grešni, ali niti pretjerano sveti – prihvaćeni ste i vaš život je relativno miran. Nikoga ne uznemirujete, čak ni đavla.

"Neki farizej zamoli Isusa da objeduje kod njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol. Najedanput se pojavi neka žena koja bijaše javna grešnica. Ona, kad saznade da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama pravi noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću" (Lk 7,36-38).

"Ovo je post koji mi je po volji … Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove" (Iz 58,6).

Kroz molitvu i post Bog otpušta nešto nadnaravno. Izaija 58,10 nam govori: "Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati."

Nakon što je Duh Sveti rodio crkvu i obilježio prve Isusove sljedbenike svojim svetim ognjem, trenutačni rezultati u njihovu životu bili su dramatični i sveobuhvatni.

Kad je Pavao pisao pismo Filipljanima, bio je u rimskom zatvoru; noge su mu lancima bile okovane za vojnika sa svake strane. Stanje je bilo užasno i Pavao je trpio veliko poniženje; nikada nije bio sam niti slobodan.

Razmislite o tome! To je čovjek koji je bio vrlo aktivan, putujući cestama i morima kako bi susreo i imao zajedništvo s narodom Božjim. Svoju je najveću radost crpio posjećujući crkve koje je osnovao širom te regije svijeta. Ali sad je bio okovan, doslovce svezan za najtvrđe, najbezbožnije ljude.

Gospodin se pojavio Abrahamu i dao mu nevjerojatnu zapovijed: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1).

Kako nevjerojatno! Iznenada Bog izdvaja čovjeka i kaže mu: "Želim da se digneš i odeš, ostavljajući sve iza sebe dom, rodbinu, pa čak i svoju zemlju. Želim te poslati na jedno mjesto; ja ću te upućivati čitavim putem kako da dospiješ onamo."

Isus nam govori što trebamo činiti kad počnemo vidjeti promjene u svijetu: "Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet, jer zviježđa nebeska će se uzdrmati. Tada će vidjeti Sina Čovječjega gdje dolazi na oblaku s velikom moći i slavom. Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje" (Lk 21,25-28).        

Isus govori priču o mladom čovjeku koji je uzeo svoj dio očeve baštine i potratio je na razvratan život. Završio je u besparici, uništena zdravlja i duha, te je na svojoj najnižoj točki odlučio vratiti se u očev dom. Pismo kaže: "Diže se i krenu svom ocu. Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20).

"Zato opašite svoje bokove, to jet svoj um, budite trijezni, potpuno stavite svoju nadu u milost koja će vam se donijeti u času kad se objavi Isus Krist … kao što je svet onaj koji vas je pozvao, postanite i sami sveti u svemu življenju, jer stoji pisano: 'Budite sveti jer sam ja svet'" (1 Pt 1,13-16).