Stari zavjet pun je izvješća o divnim blagoslovima koji su došli onima koji su hodali u Božjoj nazočnosti.
Božja nazočnost bila je tako očita u Abrahamovu životu da su i pogani oko njega prepoznali razliku između svojih života i njegovoga: "Abimelek … reče Abrahamu: 'Bog je s tobom u svemu što radiš'" (Post 21,22). Ovaj poganski kralj je rekao: "U vezi s tobom nešto je drukčije. Bog je s tobom kamo god ideš."
"Ali mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha" (2 Kor 3,18).
Ako je Isus Krist vaš Gospodin, on je zapovjedio da u vašoj duši zasja svjetlo njegove dobrote.
Ta slava Kristova – ta nježna dobrota koja sja u našim srcima dok molimo i istražujemo njegovu Riječ – mijenja nas "iz slave u slavu", tako da postajemo slični Kristu. A otkrivenje ljubavi, suosjećanja i brige koje primamo od njega mora sjati iz nas drugima.
"Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno" (2 Kor 4,17-18).
Pavao nam kaže: "Skinite oči sa svojih nevolja. Ne gledajte u stvari koje dolaze na zemlju jer će sve to proći. Vaši problemi ne znače ništa u svjetlu vječne slave koja čeka narod Božji. Nakon jednog trena s njim u raju, ničega se više nećete sjećati."
Mi kršćani snažno se borimo kako bismo otkrili volju Božju za naš život. A onda kad jednom vjerujemo da smo našli njegovu volju, teško se mučimo da bismo je vidjeli ispunjenu.
Uvjeren sam da ova borba da se nađe volja Božja – da se živi u njoj, hoda u njoj i vidi njezino ispunjenje – može postati naša najveća bitka. A ta bitka se pojačava kad god se nađemo u strašnim prilikama.
Postoje vremena u životu kad stvari izgledaju jako jadno, ali mi možemo reći Bogu: "Svu svoju vjeru stavljam u tebe, jer iako moja situacija izgleda beznadna, tebi ništa nije nemoguće" (vidi Lk 18,27).
U Marku 5 čitamo da je Isus bio na putu u Jairovu kuću, a slijedilo ga je veliko mnoštvo.
Jednom kad je Isus putovao iz Judeje u Galileju, apostol Ivan zapisuje da "je morao proći kroz Samariju" (Iv 4,4). Činjenica je da Isus nije morao proći kroz Samariju da bi dospio u Galileju, zemljopisno gledano. Zapravo, Židovi su, jer su mrzili Samarijance, redovito išli dugačkim putem okolo da bi izbjegli tu pokrajinu. Ali Isus je osjetio poticaj da prođe kroz Samariju, jer to je bilo kamo ga je sad Duh vodio – morao je proći kroz Samariju ne zbog zemljopisa, nego zbog poslanja, iz poslušnosti prema vodstvu Duha.
U proteklim tjednima tražio sam Gospodina riječ koja bi mi dala mir usred svih obeshrabrujućih loših vijesti.
Čuo sam šapat Duha Svetog: "Davide, promatraj Kristovu slavu. To je ono što će te održati usidrenog u miru."
"Hvala ti, Gospodine", molio sam, "ali što je stvarno Kristova slava?"
Za mene, njegova se slava svodi na nešto što trebam i razumijem – na dobrotu. To je njegova nježna milostiva dobrota.
Pavao piše: "U svemu trpimo nevolje … očajavamo … progone nas … obaraju … ali nismo uništeni" (2 Kor 4,8-9).
"U svemu trpimo nevolje!" – Možete li se poistovjetiti s tim izrazom? Možda ste suočeni s fizičkom boli, bračnim krizama, financijskim problemima, brigama za djecu. Život može povremeno biti silno težak.
Činjenica je da je moguće biti u savršenoj volji Božjoj i još uvijek povremeno biti oboren. Možemo hodati u samom središtu njegove volje i još uvijek biti tjeskobni, uznemireni, progonjeni.
Nedavno mi je jedan divan mlad kršćanin rasteretio svoju veliku tjeskobu.
"Osjećam poziv od Gospodina da radim s mladeži i djecom, ali sva vrata službe neprekidno mi se zatvaraju. Molim da mi se otvore druga vrata, ali Bog kao da ne čuje moj vapaj. Osjećam se beskorisnim.
Jedina služba koju sad činim je pomaganje u evangelizaciji u jednoj od naših siromašnih četvrti jednom tjedno. Služim kao stariji brat propovjednikovu sinu jer je njegov otac jako bolestan. Ali to je sve što činim. Moram vjerovati da Bog ima nešto više za mene."
Pavao je mnoge od svojih poslanica crkvama napisao dok je bio zatvoren u skučenoj zatvorskoj ćeliji – svezan, prezren, odrezan od vjernika, a prividno i od svake službe. Govorimo o bolnim stanjima. Međutim, Pavao nikada nije kao zatvorenik govorio o svojim situacijama; umjesto toga, nazivao je sebe "sužnjem Kristovim" (vidi Ef 3,1).