Zašto nam se čini da smo u neprestanoj bitki? Kao u crtanom filmu, gdje đavao sjedi na jednom ramenu, a anđeo na drugom, svaki boreći se za pozornost. U bitki smo, ali ne u takvoj. Pavao govori o našoj stvarnoj dilemi u Rimljanima: "Zakon je, znamo, duhovan, a ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim … Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu" (Rim 7,14-15.18).

Američka crkva dugo je bila začarana društvom oko sebe. Teologija palog društva postala je teologija mnogih iz naroda Božjeg. Ali sad se podiže druga generacija – ljudi koji su umorni od pustinje, umorni od nemoćnosti, umorni od gaženja Isusova imena.

Nedavno mi je Bog pokazao nešto u vezi s pouzdanjem u njega što ranije nisam vidio. Psalmist je zapisao: "U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se, i ti ih izbavi; k tebi su vikali i spasavali se, u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu" (Ps 22,5-6).

David iznova i iznova svjedoči: "U Jahvu se uzdam" (Ps 11,1). "U tebe se uzdam, Bože moj" (Ps 25,2). Hebrejska korijenska riječ za uzdati se nagovještava "baciti se s litice". To znači, biti poput djeteta koje čuje oca kako kaže: "Skoči!" i ono s pouzdanjem posluša, bacivši se s ruba u očeve ruke.

Mnogi kršćani danas žele pokrivalo krvi za grijeh, ali ne i čišćenje! Obred starozavjetnog šatora nudi jasan primjer te vrste hodanja s Bogom koji bi kršćani trebali imati.

Šator je imao vanjsko predvorje gdje su se ubijale žrtvene životinje. To je osiguravalo pokrivalo krvi za grijeh. Ali i izvana je bio umivaonik gdje se vršilo čišćenje. Nijedan svećenik nije mogao ući u Svetinju nad svetinjama i razgovarati s Bogom licem u lice a da se najprije nije očistio.

Jednom tijekom dugačke vožnje od farme Teen Challenge u Pensylvaniji do grada New Yorka, Gospodin je progovorio mom nutarnjem čovjeku: "Postoji nešto kao savršeno srce. Želim ti pokazati što je to da bi to mogao tražiti." U ono vrijeme, Bog je otkrio mom duhu da Krist predaje samoga sebe onima koji hodaju pred njim savršena srca, srca koje odgovara.

"Jahve ispituje sva srca" (1 Ljet 28,9). Savršeno srce vapi s Davidom: "Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj … pogledaj, ne idem li putem pogubnim" (Ps 139,23-24).

Pred Gospodinom je moguće hodati savršenog srca! Bog je rekao Abrahamu: "Ja sam Bog Svemogući: hodaj preda mnom i budi savršen" (Post 17,1).

Bog je rekao i djeci Izraelovoj: "Budi savršen pred Jahvom, Bogom svojim" (Pnz 18,13). David je odlučio u svom srcu da će biti poslušan toj zapovijedi. Rekao je: "Razmotrit ću put savršenstva … Hodit ću u domu svojemu savršenog srca" (Ps 101,2).

Većina od nas priznat će da rijetko osjeća milost Božju na djelu u sebi. To je zbog toga što smo skloni sumnjati da njegova nazočnost prebiva u nama. Pavao iznosi tu dilemu za nas u Galaćanima kad piše: "A velim: živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela" (Gal 5,16).

Brzo i ograničeno kronološko čitanje teksta u Postanku 11 i 12 moglo bi početnog čitaoca Biblije odvesti do pretpostavke da je Abrahamov otac bio mrtav kad mu je Bog pružio svoju božansku ruku sudbine. Međutim, jednostavno proučavanje duljine života i starosti povijesnih likova uključenih u to, zajedno sa strogom analizom rodoslovlja, pokazuje nam jasno da to uopće nije bilo tako.

"Vjerom Mojsije … odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje. Sramotu Kristovu smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga … Vjerom ostavi Egipat, ne bojeći se kraljeve srdžbe. Ostade, naime, postojan kao da promatra Nevidljivoga" (Heb 11,24-27).

Neposlušnost Riječi Božjoj na kraju završava slomom morala i kršćanskog karaktera.