Izaija 31 oslikava savršenu sliku jalovosti pokušaja da se ide u bitku s neprijateljem u vlastitoj sposobnosti. Vjerujem da je ovo poglavlje slika i sjena neučinkovitosti naših pokušaja danas kako bismo porazili požudu, loše navike, lakozavodljive grijehe, oslanjajući se na ljudske ideje i pomoć.
Psalmist piše o slavnoj tajni uživanja ispunjenog, radosnog života: "Blago narodu vičnu radosnom klicanju, on hodi u sjaju lica tvojega, Jahve" (Ps 89,16). U hebrejskom ovaj stih nagovještava: "Oni koji imaju otkrivenje svetog klicanja probudit će se svakoga dana s mirom, snagom i srećom. Njihov život bit će ispunjen radošću jutarnjeg sunca."
Ukratko, psalmist nam kaže: "Postoji određeno radosno klicanje koje je od takva snažnog značenja da je ono sam temelj pobjedonosna života. Ako poznajete i razumijete to klicanje, mijenjat ćete se iz slave u slavu.
Isus je rekao kršćanima u efeškoj crkvi – crkvi utemeljenoj na pobožnom učenju apostola Pavla – da su "izgubili svoju prvu ljubav" (vidi Otk 2,4).
Kad Isus ovdje koristi riječi "prva ljubav", on ne govori o nezreloj ljubav koju iskusimo kad se spasimo. Naprotiv, on govori o isključivoj ljubavi. On kaže: "Jednom sam zauzimao prvo mjesto u vašem srcu, ali sad ste dopustili da druge stvari zauzmu moje mjesto."
Svaki vjernik trebao bi vapiti: "Gospodine, pokaži mi svoju slavu! Bože, prihvaćam tvoje čudesno djelo! Nisam zadovoljan s malim dijelovima – želim puninu tvoje slave u mom životu i držat ću se tvoje Riječi. Oče, želim sve od tebe!"
Kako reagiramo na odbačene našega društva? Što naša kultura čini sa siromašnima, ovisnicima, alkoholičarima, članovima bandi, homoseksualcima, bolesnicima od SIDE, grešnicima? Što je još važnije, što Kristovo Tijelo čini s njima? Vidimo li ih kao ljude kojima je potrebna pomoć, izgubljene i u potrazi za izlazom iz svoga očaja i ropstva? Ili se pravimo da ne postoje? Držimo li ih izvan vidokruga, negdje daleko od naših očiju, tako da se ne moramo baviti njima?
Asaf, psalmist koji je napisao Psalam 73, bio je blizak prijatelj kralja Davida. Čovjek čista srca, koji je vjerovao u dobrotu Božju, započeo je svoje riječi u ovom psalmu govoreći: "Zaista, dobar je Bog Izraelu, onima koji su čista srca" (Ps 73,1). Drugim riječima: "Bog mi je bio dobar dajući mi čisto srce." No odmah u sljedećem stihu ovaj dragi čovjek priznaje: "Gotovo sam posrnuo! Gotovo sam pao u grijeh." Zašto Asaf to izjavljuje?
Neki kršćani su neprestano svladani strahom. Neki su uvijek snuždeni, dok se drugi valjaju u krivnji bojeći se da nikada neće imati pobjedu nad grijehom. Boje se da će izgubiti posao, zdravlje, obitelj. Nemaju nikakva mira, radosti ili odmora. Tada čujem Isusa kako pita: "Tako sam dugo s vama, a ipak ne vidite? Zar još uvijek ne poznajete Boga kao svoga Oca?"
Iz vaše prisnosti s Kristom mora doći otkrivenje da imate Oca u nebu koji vam brižno i pažljivo pokazuje kakav je i što želi biti vama!
Većina kršćana koji danas žive voljeli bi misliti da su, poput Isusa, "pokrenuti sažaljenjem". Tijekom vremena na zemlji, Isus je bio utjelovljenje Božjeg sažaljenja. Pismo često kaže da se Krist "sažalio" nad trpljenjem ljudi. A ako je to bio slučaj u prvom stoljeću, kakva velika žalost mora biti u srcu našega Gospodina sada.
Biblija nam kaže: "Njegova smilovanja ne prestaju " (Tuž 3,22). "No ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost" (Ps 86,15).
U Starom zavjetu djeca Božja imala su samo kratak uvid u Boga kao svoga Oca. David je rekao: "Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje" (Ps 103,13). Izaija je nazvao Boga "Ocem vječnim" (Iz 9,5), a Jeremija je zapisao o njemu: "Ti ćeš me zvati: 'Oče moj'" (Jer 3,19).
Pavao ili Savao, kao što je bio poznat prije svoga obraćenja, pouzdano je imao mnogo čime bi se mogao ponositi u fizičkom životu. Ali do svoga susreta s Isusom, Pavao je bio nasilan, prazan čovjek. Ponosan Savao postao je ponizan Pavao.