Kad nam Isus otvori oči – kad vidimo ljude kao što ih on vidi – ne možemo više mirno sjediti dok povrijeđene duše besciljno lutaju kroz život svuda oko nas. Samilost za izgubljene ne može koegzistirati sa samodopadnošću. Izbor više ne može biti ravnodušnost.
Moleći s vjerom, kralj David je shvatio ovu istinu: "Nek me ne pokriju valovi, nek me ne proguta dubina, nek bezdan ne zatvori usta nada mnom" (Ps 69,15). Nije neuobičajeno čak i za najpobožniju osobu da se suoči s nevoljama koje se podižu poput bujice. Poput Davida, i mi možemo biti uronjeni u Riječ Božju, vjerno moliti i biti odani Gospodinu, a opet osjetiti da smo svladavani valovima straha.
Naša služba ima web stranicu koja prima poruke kršćana sa svih strana svijeta. Vjernici iz različitih nacija sada pišu istu stvar: Spušta se strah. Kao što je prorokovano u Pismu, Bog potresa sve što može biti potreseno i teško je dokučiti svo potresanje koji se događa.
Usred svega toga širi se tjeskoba i kršćani nisu imuni. Mnogi pišu o velikim olujama u svojim životima: financijskoj krizi, obiteljskom stresu, depresiji, žalosti. Neki su svladani iznad svega što se može zamisliti, a problemi ne prestaju dolaziti.
Kad je muškarac Božji (ili žena) u oblikovanju, neprijateljske sile dolaze na njega s velikim bijesom.
Kušate li gorku čašu boli, podnosite li užasan čas osamljenosti i smetenosti? Ako je tako, potičem vas da zauzmete stav u vjeri: "Znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati ono što sam mu povjerio do onoga Dana" (2 Tim 1,12).
Isus je rekao u Getsemaniju: "Žalosna je duša moja do smrti" (Mt 26,28). Možete li zamisliti Sina Božjeg kako podnosi noć smetenosti? Nije li znao da će ubrzo moći zahtijevati svu pobjedu nad paklom i smrću? Nije li imao urođen osjećaj vodstva i sudbine, znajući da je Otac s njim?
Generacije kršćana su govorile da je najteži dio vjere posljednjih pola sata. Želim ovdje dodati riječ da noć smetenosti često dolazi upravo prije pobjede, upravo prije nego što tama popusti i svjetlo počinje svitati.
Kad nas Duh potiče da govorimo u ljubavi, trebamo tako učiniti. Dok sam nedavno ručao sa svojom ženom, osjetio sam poticaj da kažem jednom od konobara u našoj blizini da ga Isus ljubi. Nije odgovorio, ali kasnije sam ga vidio kako drugom osoblju govori što sam mu rekao, što je izmamilo neke radoznale poglede u našem pravcu. A onda se dogodila jedna zanimljiva stvar. Dok smo odlazili, jedan potpuno nov konobar zaustavio me i pitao bih li molio za njega!
Kad Bog kaže: "Upotrijebit ću tvoj život za moju slavu", mi često zaboravljamo da mač nije oblikovan u mreži za ležanje, nego na nakovnju. Potrebna je vrućina, udaranje, savijanje, oblikovanje. Potrebno je sve to i za to je potrebno vrijeme. Ali u tom procesu mi vapimo: "Gospodine, mislio sam da si rekao kako ćeš upotrijebiti moj život, ali sve što radim je da otkrivam kako prolazim kroz oganj. O, Isuse, pomogni mi!"
Gospodin vam odgovara: "Rekao sam ti da ću upotrijebiti tvoj život za moju slavu! Ali neću te upotrijebiti dok ne budeš spreman."
Kad govorim o potpunom pouzdanju u Krista, ne mislim samo na njegovu spasonosnu silu, nego i na njegovu silu očuvanja. Moramo se pouzdavati u njegova Duha da će nas sačuvati i suobličiti s Kristom.
Jednom ste bili otuđeni, odrezani od Boga pokvarenim djelima. Koje ste dobro djelo učinili da biste mogli ispraviti stvari s njim? Nijedno! Nitko nikada nije bio u stanju učiniti se svetim ili sačuvati se svetim. Mi smo uvedeni u Kristovu svetost jedino po vjeri, uzdajući se u ono što Božja Riječ govori: "Ako ste u Kristu, sveti ste kao što je i on svet."
Znamo da je Bog nadnaravno izbavio Izraela. Kod gorućeg grma Mojsije je bio pripremljen da se pouzda u Boga da će izvesti veličanstveno djelo. Naučio je nešto o Božjoj naravi, što će mu kasnije pomoći da se pouzdaje u Gospodina da će se to sve ostvariti. Što je bio taj vid Božje naravi? Njegova svetost!
Mojsije je bio potpuno sam na brdu Horebu pasući ovce svoga tasta kad je njegovu pozornost privukao čudan prizor – jedan je grm gorio. Kad se primakao da pogleda izbliza, iz grma ga je zazvao Bog.
"'Hajde da priđem – reče Mojsije – i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.' Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne" (Izl 3,3-4).
U grmu je bio nazočan Bog i zbog toga je gorio, ali nije sagorijevao. Bilo je to vidljivo predstavljanje Božje svetosti.