Volim gledati u zgrade Manhattana, posebno noću kad gore sva svjetla. Predivan je prizor vidjeti sve one zgrade ispunjene ljudima, aktivnostima i idejama na poslu te znati da ono što se ondje smisli neće utjecati samo na grad New York nego i na čitav svijet. Međutim, koliko god grad New York i njegovi stanovnici mogu biti utjecajni, ako ugasite električnu struju – što se povremeno događa tijekom zamračenja – čitava se stvar gasi.  Zgrade u kojima su uredi postaju beskorisne, aktivnost prestaje, a ideje umiru u mraku. Bez struje, sav taj potencijal je uzaludan.

Vjerujete li da je Bog voljan brzo doći kako bi riješio vaš problem? Evo gdje mnogi kršćani podbace. Oni znaju da je Bog sve što trebaju i priznaju da se on brine. Ali ako odmah ne odgovori na vapaj, sjete se raznoraznih razloga zašto im vjerojatno nije voljan doći u pomoć.

Gospodin nas pita: "Vjeruješ li doista da ja točno vidim što upravo sad podnosiš?"

Dok čitate ovu poruku, možda prolazite kroz nešto što ga poziva da djeluje za vas. Sama priroda vašeg problema zahtijeva odgovor.

Vjerujete li da Bog radosno prati svaki vaš pokret kao što otac čini sa svojim malim djetetom? Vjerujete li da je na djelu kao vaš dobar, brižan Otac – spremajući svaku vašu suzu, slušajući svaki vaš uzdah, lebdeći nad vama?

Pismo kaže za Mojsijevo vrijeme: "Četrdeset godina krijepio si ih u pustinji: ništa im nije nedostajalo: niti im se odijelo deralo, niti su im noge oticale …uživali su u velikoj dobroti tvojoj" (Neh 9,21.25).

Uživate li vi u Gospodnjoj dobroti za vas? Možda prije šapćete u svom srcu: "Bog nije dobar prema meni. Tolike su stvari ostale visjeti u mom životu. Moje molitve nisu odgovorene."

Svaki vjernik koji želi ugoditi Bogu svojim molitvenim životom mora najprije srediti ovo pitanje: "Ima li Bog sve što trebam ili moram ići negdje drugdje po moj odgovor?"

Ovo se čini jednostavnim pitanjem – možda čak pitanjem koje ne treba postavljati. Većina bi kršćana odgovorila: "Dakako da vjerujem da Bog ima sve što trebam." Ali u stvarnosti mnogi od nas nisu uvjereni! Kažemo da to vjerujemo, ali onda udari kriza i Bog izgleda ne odgovara. Često u takva vremena u stvari ne vjerujemo da on ima što trebamo.

"Zao glasnik zapada u zlo, a vjeran poslanik donosi zdravlje" (Izr 13,17).

Vjeran poslanik donosi što? Vjeran poslanik donosi zdravlje!

Kako netko donosi zdravlje? Donosi li zdravlje nezdrava osoba? Donosi li zdravlje drugima ranjeno srce ili netko tko se nije pozabavio svojim vlastitim stanjem srca? A što je s onim tko se bori s emocijama koje su izvan kontrole? Donosi li takva vrsta misionara zdravo evanđelje stranoj zemlji? Gradu kao što je onaj u kojem vi živite?

Bog me spasio privlačeći moje srce. Kako su moja vjera i odanost prema njemu rasli, počeo mi je davati spoznaju i uvid, razumijevanje njegovih putova, želju da proučavam i učim te rastem čak dublje u njegovoj mudrosti. To je proces mentorstva i sazrijevanja, proces koji će trajati do dana dok ne umrem, ali započeo je s prizivanjem mojih emocija, ne moga uma.

Dok čekamo na Boga da djeluje, moramo vjerovati da čuje vapaj našega srca: "Uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje … jer Gospodin je pun samilosti i milosrđa" (Jak 5,10-11). Bog duboko suosjeća s našim suzama i jecajima. On čuje naš plač.

Isus je dao jedno neoborivo obećanje za ove posljednje dane.

Uznemirujuće prilike i teška stanja mogu donijeti zbunjenost. U takva vremena naše nestrpljenje počinje zaključivati: "Bog vjerojatno nije mislio ono što mi je rekao. Ili je možda problem moja nesposobnost da čujem njegov glas. Možda sam ga prije svega pogrešno razumio. Sve što znam je da se ne slaže ono što mi je rekao s onim što vidim da se događa."

Nikada se nisam osjećao bespomoćnije i uznemirenije nego kad smo se ponovno doselili u grad New York kako bismo započeli s crkvom Times Square. Još smo jednom bili ovisni o rasporedima najmodavaca i građevinskih inspektora. Kad bih morao čekati, postajao bih prilično nestrpljiv te bih vapio: "Gospodine, toliko se toga mora obaviti u New Yorku u tako malo vremena. Kako dugo moramo čekati?"

No iznova i iznova Bog mi je strpljivo odgovarao: "Davide, uzdaš li se u mene? Onda čekaj."