Apostol Ivan je primio otkrivenje slave uzvišenog Krista: "Bijahu na nebu otvorena vrata, a prijašnji glas … reče: 'Uziđi ovamo da ti pokažem što se ima dogoditi poslije ovoga.' Smjesta padoh u zanos. I gle: u nebu je stajalo prijestolje, i na prijestolju je sjedio Netko" (Otk 4,1-2).
Pavao kaže: "Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista – on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu" (Ef 1,3). Pavao nam u biti kaže: "Svi koji slijede Isusa blagoslovljeni su duhovnim blagoslovima na nebesima, gdje se nalazi Krist." Kakav nevjerojatan blagoslov!
Noa je živio u generaciji koja je izgubila kontrolu. Bujali su nasilje i ubojstvo i neiskazana pokvarenost nezaustavljivo se širila.
"Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika … Jahve se pokaja … što je načinio čovjeka na zemlji … Reče Jahve: 'Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio" (Post 6,5-7).
Živimo u vrijeme najvećeg otkrivenja evanđelja u povijesti. Više je propovjednika, više knjiga, više medija prožeto evanđeljem nego u bilo koje drugo razdoblje u povijesti. Međutim, nikada nije bilo više jada, nevolje i zbunjenosti među narodom Božjim. Pastori danas pripremaju svoje propovijedi samo da bi podigli ljude i pomogli im da se nose s očajem. Propovijedaju na temu Božje ljubavi i strpljenja podsjećajući nas da on razumije naša razdoblja obeshrabrenja. Kažu nam: "Izdrži! Ohrabri se! Čak se i Isus osjećao ostavljenim od svoga Oca."
"U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima, i Duh Božji lebdio je nad vodama" (Post 1,1-2).
Bog je stvorio sve – oceane, rijeke, ptice, životinje, morska stvorenja, svu vegetaciju i "čovjeka na svoju vlastitu sliku" – i nakon svakog dana stvaranja, izjavio je: "Dobro je" (vidi Post 1,4.9.11.12.18.25.31). Nakon što je stvorio muškarca i ženu, "blagoslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite" (Post 1,28).
Strah se predstavlja na mnogo načina – strah od odbacivanja, suprotstavljanja, trpljenja, neuspjeha – da imenujem samo nekoliko. Dopustite da budem iskren! Samo zato što sam ja pastor ne znači da sam drukčiji od bilo koga drugog. Ja imam istu želju da se dopadnem, da me drugi prihvate. I nisam imun na iskušenja straha.
Gospodin je rekao Petru: "Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi" (Mt 16,24).
Jasno, pripadanje Isusovoj crkvi znači više od pukog vjerovanja u njega. Mnogi kršćani danas "bacaju glas za Isusa", a onda odu i zaborave sve o njegovu gospodstvu nad njihovim životima. Naš Gospodin jasno ističe da pripadanje njemu uključuje život samoodricanja i uzimanja križa. "Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan" (Mt 10,38).
U Izaiji 51 Gospodin iznosi snažnu poruku za sve koji teže za pravednošću. On izjavljuje: "Čujte me, vi koji za pravdom težite, koji Jahvu tražite" (Iz 51,1). Nekoliko redaka kasnije, on ponovno poziva one "koji poznaju pravo, narode kom je moj Zakon u srcu" (Iz 51,7). Kad je Izaija iznio tu poruku, njegovo prvo slušateljstvo je bio Izrael, međutim, Bog je uputio ovaj poziv svakom odanom vjerniku danas, svakom koji želi tragati za Isusom s većim žarom. Kasnije se Bog obraća svojim slušateljima kao "bijednicima, pijanima, ali ne od vina" (Iz 51,21).
Promotrite jedno od najsnažnijih obećanja Riječi Božje: "Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek buče i bjesne valovi morski, nek bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Jahve nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev! Rijeka i rukavci njezini vesele Grad Božji, presveti šator Višnjega. Bog je sred njega, poljuljat se neće, od rane zore Bog mu pomaže.
Svaka rasprava o trpljenjima i kušnjama mora započeti s najočajnijim vjernikom svih vremena – pravednim, vjernim, bogobojaznim slugom, koji je bio posvećen moliti i štovanju. Međutim, kad su žalost i nevolja svladali njegov život, ovaj isti čovjek je na vrhuncu svoga trpljenja počeo davati neke vrlo omalovažavajuće opaske o Bogu. "A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša. Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava" (Job 9,16-17).