Možda imate situaciju za koju molite, ali ne dobivate odgovora. Možda kažete: "Molim s vjerom, vjerujući Bogu, ali me on ne čuje. Čekam i čekam, ali on nikada ne odgovara. Kako mogu predati svoj život Bogu ako ne odgovara na moje molitve?"

Možda se ne ljutite na Boga, ali ste pouzdano izgubili povjerenje, što vas sprečava da mu potpuno predate svoje srce. Zbog toga ste prestali moliti i više ne uživate puninu njegova blagoslova.

Kad čitam o podvizima pobožnih ljudi u Starom zavjetu, srce mi gori. Te su sluge tako gorjele za stvar imena Božjeg da su činile snažna djela koja zbunjuju umove većinu kršćana danas.

Jedan takav sveti čovjek bio je Ezra, čovjek Božji koji je probudio cijelu svoju naciju za Boga. Pismo kaže da je Bog imao svoju ruku na njemu, a i sam Ezra je svjedočio: "A ja se osmjelih, jer ruka Jahve, Boga mojega, bijaše nada mnom" (Ezr 7,28). Bog je ispružio svoju ruku, obuhvatio Ezru i pretvorio ga u drukčijeg čovjeka.

"Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom! Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini?" (2 Kor 6,14).

Možda se pitate zašto se osjećate tako tupo u duhu. Ili zašto nemate sile da svjedočite kao što biste htjeli. Ili zašto su vaše molitve tako slabe. Možda je to radi previše svijeta, ostatka tijela i tjelesnosti u vama.

Dok je Isus provodio svoje posljednje sate s učenicima, rekao im je: "Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam" (Iv 16,23). Zatim im je rekao: "Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna" (Iv 16,24).

Kakva nevjerojatna izjava! Dok se to zbivalo, Krist je upozorio svoje sljedbenike da on odlazi i da ih neće vidjeti neko vrijeme. Međutim, istim ih je dahom uvjerio da imaju pristup do svakog blagoslova neba. Sve što trebaju učiniti je da traže u njegovo ime.

"Ne otvrdnite srca svoja kao u onoj pobuni, kao u dan izazova u pustinji, gdje su me očevi vaši izazivali stavljajući me u kušnju, i to pošto su četrdeset godina gledali djela moja! Zato se rasrdih na taj naraštaj i rekoh: Uvijek lutaju srcem svojim. I ne priznaše putova mojih, stoga se zakleh u srdžbi svojoj: Ne, neće ući u počinak moj'" (Heb 3,8-11).

Poznajete li kršćane koji uvijek govore kako se osjećaju neadekvatni? Oni neprekidno omalovažavaju sebe i uspoređuju se s onima kojima se dive, misleći: "Nisam nimalo poput njega. Za mene nema nade."

Možda se sjećate starozavjetne priče o izraelskim uhodama poslanima da izvide Obećanu zemlju. Uhode su se vratile govoreći: "Da, to je zemlja u kojoj teče mlijeko i med, ali je i puna divova i visoko obzidanih gradova. Nismo u stanju ići protiv tih ljudi. U usporedbi s njima, mi smo poput skakavaca" (vidi Br 13).

"Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere" (1 Pt 5,8).

Biblija nam vrlo jasno govori da će se u ove posljednje dane Crkva Isusa Krista suočiti sa žestinom bijesnog đavla. Sotona zna da je njegovo vrijeme kratko i naumio je proždrijeti Božji narod (vidi Otk 12,12). Kamo đavao usmjerava svoj gnjev? Širom svijeta, on cilja na obitelji i njegov cilj je jednostavan: donijeti propast i uništenje svakom domu gdje god može.

"Već vam otprije govorimo posve otvoreno, Korinćani! Naše je srce široko" (2 Kor 6,11). Pavao govori crkvi koja ulazi u novo razdoblje. Imaju dobru i veličanstvenu prošlost, ali pretrpjeli su i neke kušnje i poteškoće.

Svatko tko ovo čita ima nešto zajedničko sa svima drugima: to se zove tijelo – ono što uzrokuje da ne dobijete Božje najbolje. Crkva u Korintu bila je puna onoga što je Pavao nazivao tjelesnošću – seksualnog nemorala, podjela – ali Pavao ih uvjerava da je njegovo srce širom otvoreno za njih.

Jedna od važnih tajni postizanja blagoslova Božjeg je davanje! Kad je Mojsije davao posljednje upute i riječi oproštaja Izraelcima, dao je specifične upute u vezi s nečim zvanim "desetina treće godine". Za razliku od uobičajene desetine ili deset posto godišnjeg prinosa, desetina treće godine bila je rezervirana za drukčiju svrhu.

U ranim godinama Crkve, zbilo se veliko progonstvo. Tijekom toga strašnog razdoblja, apostol Ivan bio je uhićen i poslan u Rim prije nego je bio izgnan na otok Patmos da umre. Patmos je bilo malo, pusto mjesto, nastanjeno jedino s nekoliko drugih zatvorenika koji su tamo bili u izgnanstvu.

Kad se Ivan iskrcao na Patmosu, ostao je odsječen od svijeta, napušten, sam. Kasnije je napisao: "Prognan sam na Patmos zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva Isusa Krista" (vidi Otk 1,9).