U Starom zavjetu čitamo priču o Jakovljevoj ženi Raheli i njezinoj očajničkoj želji da ima dijete. Više nije mogla podnijeti misao da živi bez poznavanja radosti rađanja, bez iskustva svega onoga što je bilo namijenjeno za nju kao ženu u židovskoj kulturi. Rahelina bol bila je nepodnošljiva te je povikala Jakovu: "Daj mi djecu! Inače ću svisnuti" (Post 30,1).

Da bismo ušli u Božji počinak, moramo se odreći vlastitog truda i napora. U taj savršeni mir pripušta nas sama vjera: "U počinak naime ulazimo mi koji uzvjerovasmo" (Heb 4,3). Jednostavno rečeno, svoje srce trebamo postaviti tako da vjeruje da je Bog vjeran i da će nas izbaviti iz svake situacije, bez obzira kako se možda čini nemogućom.

Prema Isusu, u Božjim očima su Krist i njegova Crkva jedno. Pavao to ilustrira usporedbom s ljudskim tijelom. On kaže da je Krist glava, a mi smo njegovo tijelo – kost njegove kosti, meso njegova mesa. "(Bog) mu je sve podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunja sve u svima" (Ef 1,22-23). "Mi smo, naime, udovi njegova tijela" (Ef 5,30).

Jedna od velikih tragedija Crkve u ovoj generaciji i jedna od najvećih Božjih žalosti je da toliko kršćana zapravo nije sretno. Oni na sebe stavljaju dobru fasadu – pjevaju, plješću, smiješe se i slave. Ali odmah ispod površine nalazi se osamljenost i duboki jad.

Dok je stari prorok Ilija razmatrao svoj posljednji dan na zemlji, pozvao je svoga slugu Elizeja da pođe s njim dok je išao do grada Betela i Jerihona. Na tom "putu uputa", stigli su na obalu rijeke Jordan gdje je Ilija skinuo svoj plašt – široku haljinu ili ogrtač – te s njim udario po vodi. Vode su se nadnaravno razdijelile i ova su dvojica prešla na drugu strnau po suhoj zemlji (vidi 2 Kr 2,8).

"Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje" (Ez 22,30).

Bog kaže da traži nekoga tlo će biti voljan "stati na proboj", na ono široko, prazno mjesto gdje nešto nedostaje. Evangelizacija, slavljenje, poučavanje, propovijedanje, dobra djela, nedjeljna škola i služba za mlade dobro su pokriveni, ali "proboj" vaše crkve može biti molitva.

Kad je sotona sišao u edenski vrt, došao je s mržnjom za Boga koju je očitovao svaki put kad je pokušao razoriti ono što je srcu Gospodnjem bilo najbliže: čovječanstvo. Đavao je na kraju posijao misao u ljudsku rasu koja će dovesti čovjeka do njegova vlastita uništenja – ideju da sami možemo postati kao Bog.

Dok je Isus išao prema Galileji, došao je do Jakovljeva zdenca u Samariji gdje se zaustavio da otpočine od puta. Kad su njegovi učenici otišli kupiti hranu, na zdenac je došla Samarijanka kako bi uzela vodu i Isus joj je uputio jednostavnu molbu: "Daj mi da se napijem" (Iv 4,7).

Svaki kršćanin zna da Bog ne prebiva u hramovima ili zgradama koje su sagradili ljudi. Umjesto toga, naš Gospodin je odabrao živjeti u ljudskim posudama – što znači, u srcima i tijelima svoga naroda. Svaki vjernik može se s pouzdanjem hvaliti: "Bog živi u meni." Dakako, Gospodin je svugdje, ali prema njegovoj Riječi, krvlju očišćeno srce njegovo je stalno boravište.

Gdje je crkva usred kaosa? Puna je vjerske aktivnosti, ali to je uglavnom tijelo. To je tragično, jer naš Gospodin uvijek ima lijek za svijet u krizi. Vrijeme je potvrdilo da je lijek, koji je on koristio generacijama kako bi probudio svoju mrtvu, otpalu crkvu, jednostavno ovo: Bog podiže odabrane muškarce i žene.