U našoj želji za Božjom naklonošću, ne smijemo zaboraviti da sotona neprestano traži da krade od nas. Zapravo, neprijatelj naše duše napada najžešće kad smo suočeni s kušnjama. Ali Biblija nam na bezbrojne načine govori da Bog obnavlja što sotona krade – i ne samo to, on to i umnožava.

Znate li nekog oca koji više ne razgovara sa svojim sinom? Možda su jednom bili bliski, ali usred prepirke, izgovorile su se oštre riječi i otada ne razgovaraju. Ili možda znate bračni par koji rijetko komunicira i ne uživa u društvu jedan drugoga. Ti pojedinci imaju odnos, ali nemaju zajedništva jedan s drugim.

Iskustva obraćenja često su emocionalna jer su nova i nevjerojatno posebna. Kako je čudesno biti oslobođen od grijeha i ropstva te biti otisnut u čitav novi život u Kristu!

Naš zemaljski duhovni rast je poput djeteta koje uči hodati. Uzbudljivo je kad djetešce načini prve korake; tu je mnogo ohrabrivanja i bodrenja. Ali ubrzo nakon što prohoda, dijete više nije središte pozornosti, a kad počne čupati biljke i stvarati nered po kući, disciplinirano je, iako s nježnošću, te stvari više nisu tako uzbudljive.

Kršćani koji ne mole ne shvaćaju opasnost u kojoj se nalaze. Možda ćete prigovoriti: "Pa što ako kršćani ne mole? Još uvijek su vjernici – oprošteno im je i idu u nebo."

Naš nebeski Otac razumije da živimo u užurbano vrijeme, s mnogim zahtjevima našega vremena i snage. Kršćani su zahvaćeni poslovima i aktivnostima kao i svi drugi. Međutim, ne mogu vjerovati da Bog olako uzima odbijanje našega pristupa k njemu, što je njegova jedinog Sina stajalo života.

Dok je Isus hodao zemljom, učinio se dostupnim običnim ljudima. Učio je u sinagogama, na obroncima brda i lađicama, iscjeljivao bolesne i vršio čuda. Na gozbama je dizao glas vičući: "Ja sam živa voda! Dođite i ja ću utažiti vašu žednu dušu." Svatko se mogao primaknuti k njemu i napiti se. Ali poziv našega Gospodina uglavnom je bio zanemarivan.

Većini kršćana poznat je ovaj redak: "Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio" (Heb 4,15). Ovdje vidimo da naš veliki svećenik Isus sve vrijeme suosjeća s našim trpljenjima. Drugim riječima, Gospodin je osobno dotaknut svim našim bolima, zbunjenošću i očajem. Ne postoji ništa kroz što prolazimo a da i on to nije podnio, na ovaj ili onaj način.

"Iznese im zatim usporedbu o tome kako uvijek treba moliti i nikada ne klonuti. I reče: 'Bijaše u nekom gradu sudac koji se nije bojao Boga i nije držao do ljudi. A bila u onome gradu i udovica koja bi dolazila k njemu i molila ga: 'Brani me od mog protivnika!' Onaj to zadugo ne  htjede. Ali nakon toga reče u sebi: 'Ako se Boga i ne bojim a do ljudi ne držim, ipak ću, jer mi dosađuje, braniti ovu udovicu, da vječno ne dolazi i ne razbija mi glavu.'

Ako želimo dosegnuti ljude za Isusa, uzmimo lekciju od apostola Pavla. On je znao kako dosegnuti ljude s porukom spasenja.

Dok je bio u Ateni, uznemirio se nad ogromnim brojem ljudi koji su štovali idole i lažne bogove. Znao je kako su duboko te stvari bile uvriježene u njihovoj kulturi i shvatio je kako mora steći njihovo povjerenje da ih dosegne. Provodio je vrijeme s ljudima, učeći o njihovim vrijednostima i vjerovanjima i upijajući njihovu kulturu.

Većina kršćana tvrdi da živi po vjeri, a ne po osjećajima, ali u svagdašnjoj praksi, mnogi mjere svoj duhovni život onim kako se osjećaju. Možda činite sve isprane stvari – redovno čitate Bibliju, marljivo molite – a ipak se osjećate kao da ne rastete u Gospodinu.

Nije grijeh da vjernik pita zašto; čak je i naš Gospodin postavio to pitanje dok je u boli visio na križu (vidi Mt 27,46). Mi možda ponekad vičemo: "Gospodine, zašto me provodiš kroz ovo? Znam da to ne dolazi iz tvoje ruke, ali još uvijek si ti taj koji dopuštaš đavlu da me muči. Hoće li to ikada završiti?"