Pismo je jasno da Bog ne uzima nevjeru olako. Novi zavjet nam daje primjer toga u priči o Zahariji. U Luki 1 Bog obećava tom starom svećeniku dijete čuda, sina koji će biti preteča Misije.

Pojavio mu se anđeo Gabriel, rekavši: "Zaharija, tvoja je molitva uslišana. Dobit ćeš sina i nazvat ćeš ga Ivan." Kad je primio tu vijest, Zaharija, pobožan i vjeran sluga, koji je čitav svoj život molio za dolazak Mesije, palio je tamjan u hramu.

PREVIŠE DIVNO OBEĆANJE DA BI SE VJEROVALO

Od samog početka, Bog je tražio ljude koji će živjeti pred njim bez straha. On je htio da njegova djeca budu mirni u tijelu, duši i duhu, potpuno se pouzdajući u njegova obećanja. Bog to naziva "ulaskom u moj počinak". I tako je odveo svoj narod u neplodnu pustinju, bez vode, hrane ili bilo kakvoga izvora preživljavanja. Dajući Izraelu samo obećanje da će ih čuvati, njegova je poruka za njih bila jednostavna: "Imajte vjeru u mene!" Pozvao ih je da stave sve svoje pouzdanje u njega da će činiti za njih nemoguće.

Isus je bio u posljednjim danima svoje službe. Upravo je očistio hram, istjeravši mjenjače novca, i sad je provodio vrijeme s učenicima kako bi ih pripremio kao stupove svoje buduće crkve. Međutim, u toj točki još su uvijek bili bez vjere, "spore pameti za vjerovanje". Isus ih je ukorio za njihovu nevjeru u različitim prilikama, pitajući ih: "Zar ne možete vidjeti?" On je u njihovim srcima vidio prepreku koja se trebala ukloniti ili nikada neće ući u otkrivenje potrebno za vođenje crkve.

Kad god kršćani govore o gornjoj sobi, obično misle na Pentekost. Ali Biblija spominje jedan događaj gornje sobe koji se dogodio nekoliko tjedana ranije, kad su učenici imali drukčiju vrstu iskustva. Ova gornja soba bila je postavljena za posljednju večeru uoči Kristove smrti na križu. Te večeri on im je govorio o različitim temama:

Na vrhuncu svih svojih kušnji i nevolja, Martin Luther je svjedočio: "Gospodine, sad kad si mi sve oprostio, čini sa mnom što ti je volja." Luther je bio uvjeren da se Bog, koji je mogao zbrisati sve njegove grijehe i spasiti mu dušu, svakako može pobrinuti za njegovo fizičko tijelo i materijalne potrebe.

U biti je rekao:

Strah nije spojiv sa svim divnim odnosima koje je Gospodin navijestio u svojoj ljubavi za nas. Kroz Pismo Bog opisuje sve vidove svoga odnosa s nama:

• On je naš otac, brat, prijatelj;
• naš zaručnik, glava, muž;
• naš odvjetnik, rođak-iskupitelj;
• naš skrbnik, utočište, pastir.

Bog je uspostavio sve ove veličanstvene odnose s nama kroz križ i sad nas potiče da znamo: "To je ono što sam ja tebi."

Bog nudi divno obećanje svima koji su snosili krivicu užasnih grijeha:

• čija su djela bila umrljana smradom pakla;
• koji su zlostavljali svoje tijelo alkoholom, drogom, perverzijama, bludom;
• koji su zaprepašteni kad se sjete kako su bili blizu da naglavce padnu u pakao.

Božje obećanje njima je da mogu Sudnjega dana stajati s velikom radošću i bez imalo straha. On jamči:

"Budu l' vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna" (Iz 1,18).

Ivan piše o Sudnjem danu:

"Zatim opazih veliko bijelo prijestolje … I opazih mrtvace, male i velike, gdje stoje pred prijestoljem. I otvoriše se knjige. I druga knjiga, knjiga života, bi otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, po svojim djelima" (Otk 20,11-12).

MNOGO KNJIGA

Ivan je tamo na Sudu vidio mnogo knjiga kao i jednu knjigu. Prve knjige su dosjei života svakoga pojedinog grešnika koji stoji pred Sucem. Svaki nevjernik ima knjigu djela zapisanih u nebu i svaka stranica je dosje kako je živio.

"Tada dođe jedan od nadstojnika sinagoge imenom Jair te mu se, kad ga opazi, baci pred noge" (Mk 5,22).

A to trebamo učiniti i mi. Kao kršćani, Isus stanuje u našem srcu, ali čak i tako trebamo poći k njemu na koljenima te posegnuti k njemu u svome očaju.

Ako ne poznajete Isusa, mogu vam reći da vas on ljubi bez obzira ako ste i u pobuni protiv njega, živeći sebičnim životom. On je umro za vaše grijehe i uskrsnuo treći dan. Biblija izjavljuje to kao istinu; više od petsto svjedoka ga je vidjelo.

Abraham je bio čovjek čiji život je bio prožet vjerom koja se ispruža. Znao je da je vjera bez djela mrtva (vidi Jak 2,17). Postanak 14,11-16 koristi jednostavne, međutim, jasne riječi da otkrije svrhu i ljepotu njegove odluke kad je saznao da su Lot i njegova obitelj zarobljeni i da su sve izgubili. "Kad je Abram čuo to … skupi svoju momčad … njih trista osamnaest, pa pođe u potjeru … Povrati sve blago, svoga bratića Lota i njegovo blago, žene i ostali svijet" (Post 14,14-16).