Sve je veći bijes u srcima grešnika protiv samog imena Isus. Svuda širom svijeta podiže se gorljiva mržnja prema Riječi Božjoj. Bezbožnici preziru, izruguju i proklinju Bibliju. Pitam vas, što je to u vezi s Isusovim imenom što raspiruje takav bijes na sâmo njegovo spominjanje? Nijedno ime nije tako prezreno, međutim, ne može biti spasenja ni u jednom imenu osim u njegovu. "Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti" (Dj 4,12).

Prelazak Izraelaca preko Jordana dogodio se u vrijeme žetve. Tijekom tog razdoblja, rijeka nije bila samo puna, nego se voda izlijevala iz korita. Ljudski gledano, bilo je to najgore moguće vrijeme da prelazak.

Skeptici oko Jošue sigurno su se ismijavali: "Uzeo si pogrešno vrijeme, Jošua. Imamo trudnice, bolesnike, starce. Ovo nije od Boga."

Međutim, Bog nas poziva k stvarima koje su ljudski i fizički nemoguće. On gleda na našu situaciju i kaže: "Savršeni su uvjeti da se pokrenem u ime mog naroda. Sad će svijet vidjeti kako se radujem pomažući u svemu mojim slugama."

Ako postoji ijedna stvar koju smo naučili kroz našu službu – kroz suočenje s neprijateljem na njegovu vlastitom terenu iznova i iznova, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan – to je da je sotona kukavica. On pikira najslabijeg između nas, najbeznadnijeg i najočajnijeg. Poput nasilnika na igralištu koji bježi da se sakrije čim se pojavi neko dijete njegove veličine, sotona uzmiče na prvi znak stvarne sile.

Kralj David bio je salijetan antibožjim duhom svoga vremena. Vapio je Gospodinu: " Pogledaj dušmane moje; kako ih je mnogo i kakvom me mržnjom žestokom mrze" (Ps 25,19). Isto tako, Psalam 124,2-3 nam kaže: "… da nije Jahve za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali. Kad je uskipio bijes njihov na nas …"

David je iskazao što danas mnogi u crkvi osjećaju. Povremeno se čini da smo bespomoćni dići se protiv zlih sila koje se gomilaju. Jedva mogu vjerovati, ali iz dana u dan moral naše zemlje gazi se u prljavštini.

Danas je radikalna poganska religija neka vrsta Babilona s ludim vođama poput kralja Nabukodonozora. Ta religija prijeti čitavom svijetu sa svojim zahtjevima da se štuje njezino božanstvo. Terorističke organizacije podupirane religijom zahtijevaju: "Poklonite se našem bogu ili ćemo raznijeti vaše avione. Bombardirat ćemo vaše gradove, vlakove, autobuse i tunele. Otimat ćemo vas, mučiti i obezglaviti. Naša će religija pobijediti."

U Danijelu 3, kralj Nabukodonozor je podigao zlatnog boga u Babilonu, zahtijevajući da se štuje. Svaki dužnosnik, vođa i građanin u preko stotinu babilonskih pokrajina trebao je pasti pred tim bogom ili se suočiti sa smrću. Moglo se izabrati jedno od dvoje: pokloniti se ili izgorjeti. Ako bi netko odbio štovati Nabukodonozorovog idola, živ bi bio ispečen u ogromnim pećnicama.

Dok sam jednom bio u "molitvenoj šetnji" i razgovarao s Bogom o mnogim brigama nad zdravljem nekoliko članova obitelji, jedan mi je biblijski odlomak postao vrlo stvaran: "A na koje je bio srdit četrdeset godina?  … A kojima se zakle da neće ući u počinak njegov, ako ne onima koji nisu vjerovali?" (Heb 3,17-18). Našao sam se kako kroz suze molim: "Gospodine, oni su te ljudi rasplakali! Jesam li te i ja rasplakao radi moje nevjere? Isuse, imam dragocjeno vrijeme s tobom preko pedeset godina. Ljubim te i znam da i ti ljubiš mene, ali u posljednje vrijeme dao sam utočište nekim sumnjama.

Zamislite izazov s kojim se Jošua suočio tražeći Izraela da načini korak vjere i prijeđe Jordan u zemlju koju im je Bog obećao. Tamo je bilo preko milijun Izraelaca, ne uključujući djecu i bebe. Zamislite trud koji se trebao utrošiti, s planiranjem, svim opterećenjima i mnogim odgovornostima.

Upravo tu mnogi kršćani postaju tjeskobni. Kažu: "Ako je to tako teško, ne može biti od Gospodina. Može li?"

Svijet je pun knjiga o Bogu Ocu koji je stvorio svemir, a o Isusu Sinu Božjemu napisano je više knjiga nego o ikome tko je ikada hodao ovim planetom. Ali nije li zanimljivo da je daleko manje knjiga napisano o Bogu Duhu Svetom?

"… vidimo da nisu mogli ući zbog svoje nevjere" (Heb 3,19). Samo je jedan grijeh spriječio Izraela da ne uđe u obećanu zemlju.

Kanaan predstavlja mjesto počinka, mira, plodnosti, sigurnosti, punine, zadovoljstva, svega za čime čezne pravi vjernik. To je isto tako mjesto gdje Gospodin jasno govori svome narodu upućujući ih: "To je put, njime idite." Ali Izrael nije mogao ući u obećanu zemlju zbog jednog grijeha.