Isus je rekao svojim učenicima da započnu svoj rad u Jeruzalemu, u svome gradu, prije nego krenu do krajeva svijeta (vidi Dj 1,8). Ovo mi govori da naša prva misija treba biti našem vlastitom srcu. Drugim riječima, Duh Sveti mora obaviti svoje djelo u nama prije nego može raditi kroz nas.
Važno je da ne budete razočarani jer niste misionar u Africi ili na nekom drugom misijskom polju širom svijeta. Gospodin nikada nikome od svoje djece ne donosi osudu radi poziva kad vas je on sam smjestio tamo gdje ste u njegovu tijelu. "Bog je udove razmjestio na tijelu kako je htio" (1 Kor 12,18, parafrazirano).
Dakako, važno je ostati otvoren i voljan čuti Duha u vezi sa služenjem negdje drugdje. Ali trebamo tu stvar potpuno predati Gospodnjem buđenju i vodstvu. Bog zna kako nas nadahnuti i otvoriti vrata za službu, kod kuće ili vani.
Zamišljam kako je na dan obračuna apostol Pavao pozvan naprijed. Sve njegove pobjede zadobivanja duša bit će opširno opisane, kao i sve crkve koje je osnovao. Tada će brojni nepoznati muškarci i žene iz Antiohije biti pozvani naprijed da stanu uz Pavla. To su ljudi koji su postili i molili za tog apostola, koji su položili ruke na njega i otposlali ga kao misionara. Potpomagali su ga i žrtvenim darovima.
Želim govoriti svakom kršćaninu koji ne može poći na strano misijsko polje zbog prilika. Mislim na one koji su vjerni u molitvi, požrtvovnom davanju, potpomaganju misija. Svim takvim vjernicima ovdje je jasna poruka iz 1 Samuela 30,24: "Jer kakav je dio onome koji ide u boj, takav je dio onome koji ostaje kod tovara. Jednak dio neka imaju svi." Vi ste potpora bojišnici i ratni plijen je i vaš.
"Lot podiže oči i vidje kako je dobro posvuda natapana sva Jordanska dolina, kao kakav vrt Jahvin" (Post 13,10).
Obratite pozornost na ono što Biblija piše o tome što je Lot radio. Vidio je zemlju svojim očima. On nije tražio uputu, vodstvo, mudrost od Gospodina. Vidio je što je htio svojim vlastitim očima i agresivno krenuo da uzme što je želio, ono što je njegovo tijelo željelo.
"Ovo mi izgleda dobro. Ovo je gotovo poput edenskog vrta; ovo je tako divno, to ću izabrati."
"Hajde na more, baci udicu i prvu ribu koju uhvatiš uzmi te joj otvori usta pa ćeš naći stater. Uzmi ga i podaj im ga za me i za se" (Mt 17,27).
Shvaćamo kako je Isus htio biti siguran da su platili hramski porez. Pitanje je zašto Isus jednostavno nije posegnuo u svoj džep i dao Petru novčić? Zašto mu je dao detaljne upute da pođe na more i baci udicu te će naći novac u ustima prve ribe koju izvuče? Na kraju krajeva, ako nije imao novac u svom džepu, sigurno je da ga je mogao stvoriti ondje kao u ustima ribe! Što se sa svime time želi reći?
1988. godine Bog je pozvao našu službu da pođe u grad New York i započne crkvu na Times Squareu. Napuštanje našega udobnog okruženja u Texasu i dolazak u grad zahtijevalo je velik korak poslušnosti. Nismo imali zajednice i zgrade i imali smo vrlo malo novca. Jedina stvar koju nam je Bog rekao bila je: "Idi i ja ću biti s tobom. Ja ću te blagosloviti. Ja ću biti tvoja nagrada."
Kad Bog traži svoje sluge da načine korak u nepoznato, to nije jednokratni događaj. To je hodanje koje se traži čitav naš životni vijek. Međutim, naša poslušnost nam donosi veliku nagradu: "Jahve uputi Abramu riječ u ukazanju: 'Ne boj se, Abrame, ja sam tvoj štit; a nagrada tvoja bit će vrlo velika'" (Post 15,1).
Bog je od Abrahama zahtijevao nevjerojatan čin poslušnosti; tražio ga je da načini korak u nepoznatu budućnost. Abraham je bio u stanju načiniti taj korak ni s čim drugim opipljivim osim ovoga obećanja od Boga: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12,1)
Svaki kršćanin tvrdi da se pouzdaje u Gospodina. Međutim, mnoga djeca Božja u stvari nisu spremna suočiti se s crnom olujom koja dolazi na ovaj svijet. Ako ne posjedujemo posebno, čvrsto pouzdanje u našega Gospodina, nećemo biti spremni za teška vremena, ni sada, ni u budućnosti.