Biblija opisuje sotonu kao tužitelja braće. U Otkrivenju 12,10 čitamo da "je optuživao (vjernike) dan i noć pred našim Bogom". Kad god je sotona nazočan u Pismu, netko je optuživan. Nalazimo ga u Postanku u obličju zmije kušača i vidimo Adama i Evu kako se obostrano okrutno optužuju. Narod je mrmljao u Starom zavjetu, pošasti su ih proždirale, te apostol upozorava: "Te su se stvari dogodile za našu pouku, naše razumijevanje. Ne mrmljajte kao što su oni mrmljali i bili uništeni od Zatirača" (vidi 1 Kor 10,10-11).

Upravo sada, Bog radi pripremajući novi svijet – novo nebo i novu zemlju – za njegov narod. I to novo stvaranje bit će Novi Jeruzalem, uključujući dom za Kristovu zaručnicu. Izaija je vidio taj novi svijet koji Bog stvara i taj prizor morao ga je svladati. Bog je rekao kroz tog proroka: "Evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram; jer, evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost" (Iz 65,17-18).

Istina je, nisu sve naše kušnje ispit vjere. Često Gospodin, kad smo u peći nevolje, traži nešto više. Doista, što prisnije hodate s Kristom i dublje su vaše kušnje, on više radi u vama kako bi ostvario nešto drugo osim vjere.

Međutim, nemojte me pogrešno razumjeti; kad se naša vjera koleba, testovi vjere će doći. Nikada nećemo biti iznad takva testiranja. Ali postoji još jedna Božja namjera u našim kušnjama: Otac priprema zaručnicu za svoga Sina.

Pavao svjedoči da su ga zadesile mnoge kušnje, ali da svoju trku završava položivši ispit vjere. Piše: "Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao" (2 Tim 4,7). Svakako, znao je da ima još mnogo posla. Pred njim su bile velike kušnje i trpljenje. Ali bio je u stanju iskreno reći:

"Možda nisam dohvatio Krista kao što bih htio i nisam postao savršen. Ali kad se radi o vjeri i pouzdanju u Boga u svakoj kušnji, znam kome vjerujem i siguran sam. Kad neprijatelj dolazi poput bujice, znam da Gospodin podiže stijeg protiv njega. Naučio sam sve to u peći nevolje."

Bog ne uživa u testiranju svoje djece. Biblija kaže da je Krist samilostan prema nama u svim našim kušnjama i da suosjeća s našim slabostima. U Otkrivenju 2,9 on kaže crkvi: "Poznam tvoju nevolju i tvoje siromaštvo." Zapravo kaže: "Znam kroz što prolaziš. Možda ti to ne razumiješ, ali ja znam sve o tome."

Bitno je da shvatimo tu istinu, jer Gospodin doista testira i kuša svoj narod. Pismo kaže: "Iskušavao si nas ognjem kao srebro" (Ps 66,10). "… da se vrijednost vaše vjere … kuša u vatri" (1 Pt 1,7). "Gospod iskušava pravedne" (Ps 11,5).

Želi li Bog da budemo sretni? Za mnoge kršćane to je teško pitanje. Od početka do kraja Biblija nam daje vrlo jasan odgovor i on je da bi promijenio način našega življenja.

Da, Bog želi da budemo sretni! Njegova želja za našu sreću čvrsto je zasnovana i biblijski utemeljena istina potvrđena u Pismu. Svaki moderan prijevod Biblije iznova i iznova govori o sreći.

Bez obzira koliko puta sam iskusio silu Božju, nikada se nisam na nju navikao. Nikada se nisam navikao na to kako on dovodi čak i najhladniju, najtvrđu četvrt pod osvjedočenje; na koji način može raspršiti zlo za svega nekoliko sekundi te izložiti najdublji dio srca jedne osobe bacajući je na koljena pred križem.

Koliko god izgleda da sotona zadobiva ovaj rat, znam da je samo pitanje vremena prije nego Bog dođe i preuzme kontrolu, prije nego izdahne svoj dah šaljući šćućurenog đavla u neki mračan kut.

Razvodnjeno poluevanđelje gadost je Gospodinu. Vidite, mogao bih vam napisati sljedeće: "Isus vas ljubi i želi vas blagosloviti. On želi da uživate u životu. On vam želi dati čudo za čudom."

"Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili kažnjavani. A Gospodin nas kaznama popravlja da ne budemo osuđeni sa svijetom" (1 Kor 11,31-32). Dakle, kako trebamo prosuđivati sami sebe, kao što Pavao kaže.

Evo kriterija kojim ja neprestano prosuđujem samoga sebe. Ja pitam: "Sprečavam li ja na bilo koji način Kristovo evanđelje?" Znamo da svijet ne može spriječiti evanđelje, ali činjenica je da možemo mi koji ga propovijedamo. Pavao je prosuđivao samoga sebe u vezi s tim, pišući: "Podnosimo sve da ne postavimo kakve zapreke Kristovoj Radosnoj vijesti" (1 Kor 9, 12).

Ono što je Bog činio kroz Pavlovo utamničenje u Rimu bilo je nevjerojatno. Gospodin nije trebao  neke maštovite metode da bi njegovo evanđelje napredovalo. Trebao mu je samo jedan jedini sluga, a taj je bio sakriven negdje u sporednoj ulici, u malom iznajmljenom stanu, pod naoružanim stražarom. Međutim, dvije je godine k njemu u njegov privremeni zatvor dolazila neprekidna rijeka gladnih duša iz svih područja života (vidi Dj 28,30-31).