Luka 1 uključuje jedan od najjasnijih slučajeva ozbiljne nevjere. Sjećate se priče o pobožnom Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. Zaharija je bio odan svećenik koji je trpio zbog jedne epizode nevjere. Njegova priča ilustrira kako Bog ozbiljno uzima taj grijeh.
"Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć" (Heb 4,16).
Što je naša "pravodobna pomoć"? To je uvijek kad iznevjerimo našega blagoslovljenog Gospodina. Onoga trenutka kad sagriješimo nalazimo se u potrebi za milošću i milosrđem i Bog nas poziva da hrabro dođemo do njegova prijestolja, s pouzdanjem da ćemo primiti sve što nam je potrebno. Ne da dolazimo k njemu samo kad se osjećamo ispravno ili sveto, nego da dođemo svaki put kad smo u potrebi.
Grijeh čini da se želimo sakriti od Božje nazočnosti. Evo što je suština nevjere među kršćanima: kad sagriješimo, iznevjerivši Boga, skloni smo pobjeći iz njegove nazočnosti. Mislimo da je previše ljut da bi s nama želio imati posla. Kako bi mogao biti prisan s nama kad smo tako teško sagriješili?
Kako godine prolaze, mnogi iskreni kršćani počnu skretati u svojoj vjeri – možda zbog dubokog razočarana u nekom ranijem iskustvu. Da bi u vjeri načinili korak naprijed moraju "prijeći" preko tog razočaranja, uzdajući se u Boga na nov način.
Možda se uzdate u Boga za blagoslov za vašu obitelj ili djecu. Ili mu vjerujete za određenu službu da će se ispuniti u vašem životu. Možda tražite Boga za oslobođenje od robovanja nekoj navici ili se želite osloboditi neke unutarnje borbe koja vas zadržava da se ne uzdate u njega.
"Ali da ih ne sablaznimo, hajde na more, baci udicu i prvu ribu koju uhvatiš uzmi te joj otvori usta pa ćeš naći stater. Uzmi ga i podaj im ga za me i za se" (Mt 17,27).
Iako je Isus upravo objasnio da su oni zapravo izuzeti od hramskog poreza, rekao je Petru: "Da ih ne sablaznimo." Drugim riječima, da naše svjedočanstvo ne bude umanjeno u njihovim očima; da ne budu u mogućnosti pokazati na nas na ulici i reći: "Lopovi! Oni ne plaćaju hramski porez!"
U Danielu 3, u priči o tri hebrejska mladića koja je kralj Nabukodonozor bacio u užarenu peć, dobili smo snažan primjer sile slavljenja tijekom razdoblja nevolje. Ti ljudi nisu bili testirani da se vidi imaju li vjeru; činjenica je da je njih upravo njihova vjera stavila onamo. Jasno je da je Gospodin tražio nešto drugo. Razmislite o ovome: poganski Babilonci nisu pali pod utjecaj molitava tih ljudi ili njihova propovijedanja. Nisu ih se dojmili ni njihova mudrost, znanje ili njihovo sveto življenje.
"Ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni. Držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama" (Rim 8,17-18). Apostol Pavao govori da u svjetlu slave koja ga čeka, što je njegova kušnja u usporedbi s tim?
Kako je Bog uspio izvesti djecu Izraelovu iz Egipta? Morao ih je staviti u peć trpljenja kako bi ih doveo do točke da zavape: "Dosta je ovoga! Više ne želim biti ovdje." A kad je došlo vrijeme da Bog kaže: "Idite", bili su spremni iščupati se i odseliti u obećanu zemlju.
Neka nam Bog pomogne da se oslobodimo materijalističkog duha ovoga vremena i prebacimo svu našu sklonost na Novi Jeruzalem.
Abraham je prošao veliki test vjere kad je u poslušnosti Bogu prinio svoga sina kao žrtvu. Međutim, više od testiranja njegove vjere bilo je to što je bio odbijen od ove zemlje – činjenica dokazana žrtvovanjem Izaka. On je imao vjeru da postoji veći naum od onoga koji može vidjeti. Tu je bio čovjek koji je uistinu bio u svijetu, ali ne od njega, gledajući svoje građanstvo u drugom svijetu.
Svi imamo poziv od Gospodina. U različitim stadijima našega života on postavlja pred nas predodređen plan koji trebamo ispuniti. Štoviše, Bog obećava da ako budemo radili s vjerom, uzdajući se u njega, on će taj plan dovesti do ostvarenja