"Najamnik, koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, te ih vuk grabi i razgoni … Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce" (Iv 10,12.14-15).

Ali moramo znati da je čak i najposvećeniji pastor najamnik. On je netko u koga dobri pastir ima povjerenja, isproban radnik najmljen da se brine za ovce. Ali ponekad se ni povjerljiv sluga ne može nositi s očajnim, gladnim vukom (osim ako taj sluga nije nadnaravno osnažen kao David).

Kad je moj otac napustio ovaj svijet, otišao je pjevajući i slaveći Isusa. Pod kraj svoga života odrekao se vračarstva i sotone i prihvatio Isusa kao svoga Gospodina i Spasitelja. Moja ga je majka dovela Gospodinu prije smrti i sad su njih dvoje zajedno u nebu, plešući zlatnim ulicama, uživajući u slavi Božjoj i u svome novom vječnom domu kod Boga. Kad zatvorim oči, gotovo ih mogu čuti kako glasno viču štujući svoga novog Kralja. Njihova Spasitelja. Njihova slavnog Otkupitelja!

Krist je vidio stvari u svojoj crkvi na koje je trebalo obratiti pozornost. Uputio je Ivana da zapiše njegove riječi i pošalje ih sedmorim "anđelima" crkava. To se odnosi na njegove pastore, nazivajući ih zvijezdama u njegovoj ruci (vidi Otk 1,16). On kaže Ivanu: "Ljubim te sluge. Pozvao sam ih i pomazao i sad im iznesi moje riječi za njih."

S obzirom da sam i sam pastor, moram se pitati kako bi to bilo otvoriti takvo pismo od Ivana? "Pastoru crkve u New Yorku: Ovako govori Gospodin u vezi s tvojom zajednicom." Sad zamislite kako se osjećalo onih sedmero pastora.

Krist ljubi svoju Crkvu. Dao je svoj život za nju i rekao nam da je vrata pakla neće nadvladati (vidi Mt 16,18). Isus sam je kamen temeljac te Crkve i Pismo nam kaže da u njoj prebiva njegova slava i mudrost. Na Pentekost je poslao svoga Svetog Duha da uspostavi Crkvu i obdario ju je pomazanim slugama – pastorima, učiteljima, apostolima, prorocima i evanđelistima – s namjerom da je grade (vidi 4,11-12).

Kad smo usred kušnje, moramo skinuti oči s naših nevolja. U takva vremena trebamo se ohrabriti, govoreći: "Moj Bog može učiniti sve – i nije me zaboravio. On drži svoje oči na meni i sada dok prolazim kroz ovu strašnu kušnju. I znam, bez obzira kako stvari izgledaju loše, on sve ima pod kontrolom. Nitko i nikakva sila ne može promijeniti plan koji on ima za mene."

Neki kršćani traže vodstvo za najmanje dnevne odluke. Ako biste htjeli znati je li da kupite novu pastu za zube, Bog bi vam rekao: "Samo vodi brigu da opereš zube svaki dan." Postoje određene stvari za koje nam ne treba njegovo izričito vodstvo, jer već znamo da ih moramo činiti onim što čitamo u njegovoj Riječi.

Volim u mislima onu sliku Isusa dobrog pastira kako stavlja janje na svoja ramena i nosi ga u sigurnost. Volim priču kako Krist hrani gladno mnoštvo s kruhom i ribom. Divim se prizoru kad on na uskrsno jutro živ izlazi iz groba!

Ali postoji jedna slika Isusa koja, iskreno rečeno, kao da nije prikladna. Čak se pitam zašto je Bog to stavio u Bibliju.

Izaija je unaprijed vidio sotonino poniženje. Isto tako, promatrao je kako je Bog oborio svu silu i ponos zlog Vrhovništva. "Ruka Jahvina na ovoj gori počiva! Moab je izgažen na svome mjestu kao što se gazi slama na buništu" (Iz 25,10).

Izaija jasno govori: sotonino poniženje događa se na gori, na mjestu molitve i štovanja, gdje se očituje Kristova nazočnost. Moab je ovdje stvaran Izraelov neprijatelj. Ali on postaje simbol koji predstavlja sve što je zlo i sotonsko.

U dolazećim danima mnogi će doći pod Kristovu silu i nazočnost. Oni koji mu se u potpunosti vrate – koji se pokaju, prime oproštenje te goste s njim u molitvi i njegovoj Riječi – vidjet će kako se sve njihove suze pretvaraju u radost. Upravo sada širom svijeta teku ogromne rijeke suza onih koji su već oslobođeni. Nakon stoljeća sotonskog ropstva, ljudi su oslobođeni lanaca te prolijevanju suze pokajanja i slavljenja svome Izbavitelju.

"Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode" (Iz 25,7).

Tu su dva veličanstvena proročanstva, od kojih se prvo odnosi na Židove. Zastor o kojem ovdje Izaija govori je duhovna sljepoća koja zastire srca Židova sve od Mojsijeva vremena. Apostol Pavao govori o kraju te sljepoće:

"Kad se Izrael obrati Gospodinu, dignut će se pokrivalo" (2 Kor 3,16)."Otvrdnuće (sljepoća) jednog dijela Izraela traje dok pogani ne uđu u punom broju … Od Siona će doći Osloboditelj; on će udaljiti bezbožnost od Jakova" (Rim 11,25-26).