Bog je rekao Izraelu: "Niste mi vjerovali kad sam vam rekao da se nemate čega bojati, da ću se ja boriti za vas. Potpuno ste zaboravili da sam vas nosio poput djeteta i brinuo se za vas. Nikada mi niste vjerovali, iako sam išao pred vama; dao sam vam oblak da vas zaklanja od žarkoga sunca i oganj noću da vam osvjetljava put i sigurno vas vodi u crnoj noći. Umjesto toga, glasno ste izgovarali svoje sumnje, klevetali me i od mene radili lašca" (vidi Pnz 1,27-35).
Možda se sjećate starozavjetne priče o izraelskim uhodama poslanim da izvide obećanu zemlju. Vratili su se govoreći: "Da, to je zemlja u kojoj teku mlijeko i med. Ali puna je i divova i visoko obzidanih gradova. Nismo u stanju poći protiv tih ljudi. U usporedbi s njima, mi smo poput skakavaca" (vidi Br 13).
Ti ljudi nisu optužili Boga. Nikada nisu rekli: "Bog nije u stanju. Nije dovoljno jak." Nisu se usudili izustiti takvu nevjeru. Umjesto toga, usredotočili su se na sebe, govoreći: "Mi nismo u stanju. Poput buha smo pred našim neprijateljima."
Većina propovijedi na Pentekost usredotočena je na znake i čuda koja su izvršili apostoli. Ili naglašavaju da je u jednom danu bilo spašeno tri tisuće ljudi, ili pojavu ognjenih jezika. Ali ne čujemo o jednom događaju koji je postao najveće čudo od svih – i poslao mnoge natrag u njihove nacije sa živim, nepogrešivim dojmom o tome tko je Isus.
Bila je to posljednja Isusova noć s učenicima i on je znao da je vrijeme kratko. Upravo su završili večeru i Krist je htio svojim prijateljima dati jednu posljednju lekciju dok je bio na zemlji. Pozvao ih je: "Hajdemo odavde" (Iv 14,31) i poveo u šetnju. Na putu im je dao ovu analogiju:
Sjećam se da kad sam ostavio svoj sekularni posao da bih ušao u punovremenu službu, položio sam određeni iznos u banku iz moga mirovinskog fonda. Smatrao sam da ako čitava ta stvar sa službom ne bude funkcionirala, barem ću imati neka sredstva na koja ću se moći osloniti. Jednoga dana jedan je prijatelj, koji je isto tako bio u službi, došao u moj ured i rekao: "Pastore, ne znam što ću. Upravo mi je eksplodirao motor u autu, a nemam novac. Čak ne znam ni kako ću doći do crkve."
Mi mislimo da kad podbacimo vjerovati Boga u našim dnevnim situacijama, štetimo samo sami sebi. I mislimo da smo jednostavno izgubili priliku dobiti njegove blagoslove. Ali to nije čitava priča. Prije svega, mi zadajemo bol i ljutimo našega blagoslovljenog Gospodina. On upozorava: "Ako se ne pouzdaš u mene, otvrdnut ćeš srce."
Nedavno sam susreo pastora kojega znam brojne godine. Kad god sam ga susreo u prošlosti, rekao bih poslije svojoj ženi: "Ovaj je čovjek tako površan. Kakvo hvalisavo razmetanje! Ne znam kako ga Bog može uopće blagoslivljati." A onda sam susreo toga istog čovjeka nakon što se Duh Sveti pozabavio sa mnom u vezi sa osuđivanjem drugih. Ovaj put, Duh mi je rekao: "Pokaži mu ljubav. Budi tiho i slušaj ga. A onda moli s njim."
Što mislite, kako bi Isus započeo crkvu u vašem mjestu ili gradu?
Prva stvar koju bi Krist učinio je da bi pošao na izlet plakanja kroz vaše područje. Pismo nam govori: "Kad se približi te ugleda (Jeruzalem), zaplaka nad njim i reče: 'Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima'" (Lk 19,41-42).
Ako ste u Isusovoj crkvi, onda će od Duha Svetog dolaziti snažne poruke. Zašto? Jer Duh viče u nama protiv svega što mislimo, kažemo ili činimo što je od tijela. Isus kaže: "Iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke" (Mt 15,19).
Međutim, znak svakoga pravog Isusovog sljedbenika je da on predaje Kristu svaku riječ. Taj sluga voli ukor zbog onoga što on proizvodi u njegovu srcu. On vidi promjenu koju on donosi i zna da mu je to život.
Svaka generacija kršćana mora se ispitati kako bi otkrila je li njezino poslanje i djelovanje Bogu na čast. Neprestano se moramo pitati: "Služimo li još uvijek Gospodinu i našem bližnjem vjerno i požrtvovno? Ili smo upali u mentalitet 'blagoslovi me'"?